forexport

Tko je ukrao proljece?

— Autor forexport @ 15:54

Prosli mjesec sam bio u Beogradu, poslovno, prvi puta nakon 3 duga ljeta. Dosao u ponedjeljak navecer i vratio se u petak popodne. Opet i ovaj mjesec, onaj tjedan iza Uskrsa, na samo tri dana. Hladno prvi puta, nista bolje ni drugi. Oblacno, povremena kisa, isao sam okolo s kapom jer su mi se usi smrzavale. Sunce sam vidio sam kada sam isao na aurodrom, oba puta; cudno. Drugi puta sam uhvatio i prehladu koju jos uvijek vucem sa sobom iako je proslo deset dana od kako sam je „zaradio“. Pitam se: „tko je ukrao proljece“? Kalendarski smo vec unutra, ali onaj gore ga je izgleda zamentnuo negdje, mislim na kalendar. Cak je i pjesma otpjevana o aprilu u Beogradu. Cini mi se da spominju i cvijece. Trebam tamo, mislim na Beograd, a ne u cvijece, ponovno za dva tjedna i sutra Ga moram nazvati preko mobitel da poboljsa klimatsku situaciju; ostao mi je duzan jednom prilikom pa se nadam da ce vratiti uslugu. Sto se kaze: iz tvog mobitela u bozje usi.

Nije ti jasno tko pise. On nije, a niti Ona. Sadrzaj treba svako toliko azurirati, a kako oni saraju i packaju, On po platnu, a Ona po zivotu i okolo, pa nemaju vremena za tipkovnicu i ekran, taj zadatak je ovaj puta na moj teret. Kvalitet je sumnjiv, ali vam garantiram da dajem najbolje od sebe. Stvar je talenta, a neki od nas, za pisanje, jednostvno ga nemaju. Dva zareza u prethodnoj recenici ostavljaju otvorenu mogucnost drugih kvaliteta. Vidi se da brljam i rastezem, zbog kolicine je sve to, treba doci na 400, 500 rijeci, u suprotnome on nije zadovoljan, a ja do njega drzim, a pogotovo moj novcanik. Nista ti nije jasno? Ne uzbudjuj se, placa ti je uvijek ista.

Prvi puta sam si uspio priustiti i malo drustvenog zivota: jedna vecer u gostionici „Sesir moj“ s kolegama iz ureda i tamburasima u zivo, druga kod Slobodana. Nismo se vidjeli gotovo 20 godina. Pokupio me je svojim Ladilakom ispred hotela i odveo doma, na cast. Kod mog polaska poklonio mi je dvolitru dobre srpske, domace rakije. Ali ja putujem s rucnim prtljagom i nije mi moguce ponijeti vise od 100 mililitara tekucine u zrakoplov. Rjesenje se naslo trece veceri; poklon sam poklonio Vladimiru (onaj iz prethodnog naslova). Znam da to nije pristojno, ali sam mu priznao cinjenicno stanje i cini mi se da se nije ljutio. Jedna beogradska kavana ima slogan koji preprican kaze da je razlog vecini bolesti od kojih ljudi poboljevaju to sto nedovoljno piju, alkoholna pica, razumije se.

Od svega je bio najuzbudljiviji povratak kuci drugi puta, s JAT-om. Mogli su bar ime promijeniti, a mozda i bolje da nisu jer ovako znas s kim imas posla. Na stranu sto su stjuardese stare i ruzne, a izbor pica vrlo oskudan, glavni problem je njihov sat. Nisam siguran da li koriste onaj pjescani ili suncani. Cinjenica je da se ne slaze s mojim: kada sam stigao doma, po mome sam bio 5 sati u zakasnjenju. Iza ponoci nije lako naci ni taxi, a taj komoditet me je kostao 40 eura (koga briga, placa firma). Razlog ovako velikog nepodudaranja izmedju nasih pokazivaca vremena je kvar na avionu, starom svojih tridesetak godina. Vec je krenuo prema pisti, ali se morao vratiti natrag jer hladjenje jednog motora nije funkcioniralo. Eto, opet zimski problemi.


Powered by blog.rs