forexport

Kruzni tok

— Autor forexport @ 16:59

signal za kruzni tokUpravo su mi ispricali vic gdje jedna plavusa objasnjava svojoj prijateljici, i ova je plava, zasto je pala na prakticnom dijelu ispita za vozacku dozvolu. "Dolazim ja na kruzni tok. Prije toga jedan okrugli znak na kojem pise brojka 30. Nakon sto sam usla u kruzni tok i napravila 30 krugova, oni iz komisije su mi rekli da nisam polozila". Druga je tjesi: "Pa mozda nisi dobro brojala". Ovo me je asociralo na moj nedavni, ponovni boravak u Beogradu. Pocnimo negdje iz sredine.

Slikar Vlado je dosao po mene s autom u hotel. Kada smo se ispozdravljali, krenuli smo prema Novom Beogradu. Tamo smo se trebali naci s njegovom puno boljom polovicom za veceru. Prije nego je krenuo, isprogramirao je satelitski navigator koji mu je trebao davati indikacije kako stici na mjesto u kojemu cemo napuniti nase gladne trbuscice. Vec smo bili blizu naseg konacnog odredista kada je on skrenuo lijevo iako je ugodni zenski glas one elektronske sprave upozoravao da treba produziti pravo. Zapitao sam ga zasto je neposlusan. "Ako nastavim po njenim uputstvima moram proci kroz jedan kruzni tok" – odgovorio mi je. Nije mi nista bilo jasno i inzistirao sam na detaljnijem objasnjenju, zasto ne zeli proci kroz kruzni tok. "Ne svidjaju mi se kruzni tokovi jer je tamo sve spetljano i na znas gdje trebas izaci". U stvari ima malo pravo, jer se isti nalaze na krizanju cesta koje se cesto nazivaju petlje.

Kada smo prakticno stigli, cura koja nam se obracala iz zvucnika je poludila (ili je nesto popila a da mi to nismo primjetili). "Skreni lijevo, pa zatim desno, opet lijevo, nakon 100 metara u desno i stigao si". Sve ovako izreceno, pardon sintetizirano, u jednom dahu. Nas dvojica smo se pogledali i prasnuli u smijeh. Parkirno mjesto je cekalo samo na nas upravo ispred ulaza u restoran. Unutra ugodna i intimna atmosfera. Milica nas je vec cekala, poprilicno dugo jer uz nesporazume sa navigatorom smo zapeli i u prometnoj guzvi. Pusica, pusica i pravo na jelovnik. Problem: ja sam bio prilicno sit...

Za rucak sam otisao u obliznju gostionicu s dvojcom kolega iz ureda. Tamo se jede najbolja pljeskavica u bijelom gradu. I ne samo da je najbolja nego je i najjeftinija. Iako sam tamo zadnji puta objedovao prije vise od godinu dana, osoblje me se jos uvijek sjeca; sto cu kada sam tako simpatican i zabavan, ili mozda zato sto ostavljam dobre napojnice (placa firma), tko zna. Nakon sto sam narucio malu porciju, koja je vise nego normalna, sto se kolicine tice, zeljeli su da me pocaste pa su mi prije donijeli i tanjur neke corbe, na racun kuce. Bila je tako dobra da sam je cijelu pojeo, a nakon toga i pljeskavicu, normalno i przeni krumpir koji se nasao kao prilog. Znao sam da ne bi trebao toliko, zbog vecere, ali...

I tako, punog trbuha (od rucka je proslo nesto vise od 5 sati, sto meni nije dovoljno da ogladnim) sam poceo pregledavati ponudu. Mljac, mljac. Vec onako napisano je mamilo. Odlucio sam preskociti jela sa zara (dva puta na dan mi je previse) pa sam tako uzeo musaku, a da ona jadna ne bi bila sama, za drustvo sam joj prikljucio i pecene paprike, onako kao salatu. Moji domacini su odlucili ostati u tradicijonalnim okvirima: porcija cevapa i jedna bela vesalica. Sve prvoklasno, osim piva. Nije bilo Jelena, pa smo uzeli Lav. Izuzetno lose, izbjeci po svaku priliku.

Ono malo posla sto sam obavio u uredu nije ni vrijedno spomena. Sve se moglo rijesiti i putem e-maila, ali kada ti sef kaze da osobno ides, ne mozes odbiti. Danas dosao, sutra se vratio. Ovoga puta sa novom avionskom kompanijom – AirSerbia. Polazak i povratak na vrijeme. Osoblje puno mladje (i sladje, mislim na onaj zenski dio). Vidi se da se promjenio gazda. Nek' im je sa srecom.


Powered by blog.rs