forexport

U baru

— Autor forexport @ 15:57

Bar iz ove pripovijetke se nalazi par stotina metara od moje kuće. Već godinama tamo zalazim, iako prilično rijetko; jednom u dva ili tri mjeseca. I s baristom koji trenutno tamo radi za šankom se već dugo poznajem. Ovo je naš dijalog iz prošlog tjedna. Sjeo sam za sam šank jer su svi stolovi i stolice bili zauzeti od penzionera koji tamo igraju karte.
- Bok Ive.
- Bok stari. Što ćeš?
- Daj mi je jednog tamnog Tomislava, ne pretjerano hladnog ako mogu birati.
- Evo ga. Nije iz frižidera, nego sam ga prije par minuta donio iz podruma. Hladan baš kako treba.
Uspem u čašu i pijuckam u tišini. On nema što da radi pa me svako toliko pogleda. Kaže on:
- Nešto mi nisi baš komunikativan danas.
- Nisam previše.
- Vidim da te obuzimaju misli. Hajde ispričaj meni biće ti lakše. Neću ti ništa naplatiti, kao što to rade psihoanalisti.
- Prekjučer i jučer ti je moja supruga bila u toplicama s dvije prijateljice. Super! Malo se ona odmori od mene i malo ja od nje. Prekjučer se vratim s posla doma, zadovoljan što ću provesti slobodno večer. Otvorim elektronsku poštu i vidim njen e-mail s fotografijom hotela u kojem su prespavali. "Ovdje je super i mislim na tebe. Hajde pošalji putničkoj agenciji kopiju putovnica i pitaj ih da ti pošalju podatke koji ti trebaju za dobiti vizu." Sljedeći mjesec idemo na jedno prilično egzotično putovanje. Treba napraviti vizu online. Svašta pitaju, a dvije tri informacije koje su mi potrebne mi treba dati agencija. Prije bar tjedan dana sam zamolio suprugu da zatraži te informacije. Naime, u toj agenciji radi jedna njena prijateljica, pa mi se čini da je tako brže. I sada ona meni, dok je u toplicama, naređuje da sve ja obavim. Malo sam se naljuti zbog toga i nisam odmah odgovorio. Rekao sam sebi da ću odgovoriti poslije, što sam naravno zaboravio.
- Po meni si dobro učinio; bolje zaboraviti nego odmah odgovoriti s jakom tonom.
- I ja tako mislim. Jučer se vratili negdje oko 11 navečer. Ušla je: "Bok! Bok!", pusa. "Da li si jučer vidio moj e-mail?" – upitala me je. Bila je to prva rečenica nakon pozdrava. Već sam shvatio gdje ćemo završiti. Objasnio sam da sam ga vidio, ali sam mislio odgovoriti nakon večere, pa sam zaboravio. Iskreno sam se ispričao. "Moje dvije prijateljice su se po par puta na dan čule s muževima, a ja tebe ne mogu niti nazvati jer nemaš mobitel i nisi ni u stanju da mi odgovoriš na e-mail. Tako ti lijepo držiš do mene!" U meni je kuhalo. Draga – rekao sam joj – mogla si me nazvati ako si htjela: znaš moj broj u uredu i znaš ovaj broj doma. Ja sam ili tamo ili ovdje. Ona je nastavila priču, a ja sam se isključio. Želio sam odgovoriti, ali bi to samo dodatno zakuhalo situaciju.
- Daj molim te, pa nije ti prvi puta da se posvađaš sa ženom. Koliko se sjećam u braku si više od 30 godina pa si se trebao naviknuti.
- Ma znam da ti imaš pravo, ali znaš kako je... koji puta te nije briga, a koji puta ti dođe da prasneš. Ovisi o trenutnom raspoloženju. Evo sada se vraćam iz ureda. Svratio sam kod tebe da popijem jednu da bih lakše podnio odlazak kući. Ne znam da li ju je prošlo ili će se scena nastaviti.
- Daj, pusti brigu na veselje. Možeš misliti kako je meni ovdje cijeli dan. Samo penzioneri! Sjednu za stol, naruče jedno piće i poslije satim igraju. U biti gotovo da nemam što raditi. Tu i tamo mi netko ispriča po koju šalu, pa su tako vicevi postali moj hobi. Daj da ti ih ispričam par, da ti podignu raspoloženje.


Jedan politička delegacija iz Nigerije dolazi u Rusiju. Nakon obavljenog službenog posla, vode ih po Moskvi da im pokažu znamenitosti. Uđu tako u jedan noćni bar gdje si ljudi upere sami pištolj u sljepoočnicu. Jedan zapanjeni Nigerijac pita:
- Oprostite, ali što je ovo?
- To je naš nacionalni sport: ruski rulet. U pištolj se stavi samo jedan metak i zatim se zavrti bubanj. Poslije se nasloni na glavu i pritisne obarač: možda neće, a možda i hoće.
Delegati iz Afrike su zadivljeni okrutnošću igre i hrabrošću igrača. Nakon 3 mjeseca, ruska delegacija uzvraća posjet. Nigerijci su prije toga sazvali plemenski savjet da izmisle neki nacionalni sport i oni. I tako na kraju radnog dana, rusi su dovedeni u jednu drvenu kolibu punu slabo obučenih, lijepih crnih djevojki. Šef nigerijske delegacije objašnjava posjetiocima iz Rusije:
- Ovdje se odvija naš nacionalni sport koji se zove nigerijski rulet.
Rusi s velikim zanimanjem i raširenih očiju gledaju mlada djevojačka tijela i jedan od njih upita:
- A kako se igra ovaj vaš sport.
- Ove djevojke ga uzmu u usta, ali samo jedan od njih je ljudožder.

- Znate što je to što se uradi u 5 minuta a poslije se pati 9 mjeseci?
- Upis u školu.

Mama je voljela kupovati neobične stvari. Tako je jedan dan kupila jednog robota koji je kažnjavao onoga koji je govorio laži. Oko 4 i pol popodne njen dvanaestogodišnji sin se vrati iz škole s 2 sata zakašnjenja. Tata:
- Gdje si bio do sada?
- Bio sam u knjižnici jer moram pripremiti jedan projekt za školu.
Približi mu se robot i opali mu pljusku.
- Sine, ovo je robot koji prepoznaje laži. Mama ga je danas kupila. Da čujemo: gdje si doista bio?
- Bilo sam kod Ivice i gledali smo jedan film.
- Što ste gledali? – upita majka.
- Gledali smo "Deset zapovijedi".
Robot mu se opet približi i padne još jedna pljuska. Mali posramljeno izjavi:
- Gledali smo film "Profesorica ima lijepe noge".
Obraća mu se otac:
- Baš si me razočarao. Kada sam bio u tvojim godinama nikada nisam lagao roditelje.
Robot se dokotrlja do oca i odvali mu pljusku. Mama se presavija od smijeha i obrati se suprugu:
- Sam si to tražio. Ne možeš se previše ljutiti na njega: tvoj je sin.
Robot se pomakne prema majci i razvali joj šamar.


Powered by blog.rs