forexport

Subota je. Ujutro sve uobičajeno, kavica, ja malo gledam vijesti na televiziji, supruga prelistava svoj pametni telefon i gleda što su postali prijatelji i poznanici. Obavještava me da će otići do dućana i prenosi mi svoja razmišljanja, u stvari više svoje sumnje o tome što bi spremila za ručak. Takva je, dobro kuha, ali nikada ne znaš što ćeš dobiti za obrok. Ja na to ne obraćam puno pažnju jer mi je sve dobro, zahvaljujući njenim kulinarskim sposobnostima. Odlazi do dućana i vraća se nešto prije jedan. Kod nas se ruča pretežno oko 2 sata. Ona je došla, a ja izlazim. Trebam baciti stare baterije u za to predviđeno smeće (ja sam savjestan građanin), uzeti novac na bankomatu (u novčaniku mi je ostao samo sitniš) i donijeti vodu s općinske opskrbne stanice. Ovdje moram pojasniti malo stvari. Voda iz špine kod nas nije baš jako ukusna za piti. Sanitarno je ispravna, ali ima neki lagani okus koji nije od onih najboljih. Zato imamo ispod sudopera filter s aktivnim ugljem i dodatnu špinu, iz koje uzimamo vodu za piće i koja je puno ukusnija. Kada smo kupili stan, to je već bilo ugrađeno i bilo nam je u redu. Firma koja je to ugradila nas je zvala i pitala da li želimo obnoviti ugovor s njima oko održavanja. To se sastoji u tome da svakih šest mjeseci prođe jedan njihov zaposlenik koji promjeni filter. To nas košta 90 eura. Dva puta godišnje je 180. Mi već godinama ne kupujemo vodu zbog plastike koja zagađuje okoliš. Odlučili smo biti fini prema prirodi. 

Odmah na početku, kada smo ušli u stan, sjeo sam i izračunao da za ono koliko plaćam održavanje pitke vode, mogu kupiti vodu koja mi treba; u biti nemam financijski račun da koristim filter. Ali kako sam ekološki svjestan, a zgodno je i da ne moram iz dućana nositi tešku vodu, pakovanje od 6 boca je teško 9 kilograma, odlučio sam nastaviti s filterima. Od nedavno imamo koji financijski problem, dijelom prouzrokovan i velikim povećanjem cijena struje i plina, ali ne samo zbog toga. Uz to je naša općina u neposrednoj blizini, nekih 200 metara od naše kuće, postavila neku vrstu gradskog izvora vode. Staviš karticu koju ti da općina i svaki dan možeš uzeti do 6 litara vode. Može se birati normalna voda ili ona s mjehurićima. Sve je to besplatno. Prvo sam bacio smeće, zatim uzeo gotovinu i na kraju je došao red na vodu. Dođem tamo i nađem u fili 5 ljudi. Dvadeset minuta čekanja. Očito nisam jedini koji je odlučio da koristi ovu novu, besplatnu uslugu. Vratio sam se doma i ručali smo u uobičajeno vrijeme pohana pureća prsa i salatu. Nakon toga čaša vina i popodnevni odmor. Oko 4 smo popili kavu i vidio sam da moja bolja polovica postaje nervozna. Što ćemo danas raditi, upitala je onako nonšalantno. Ona ima crve u onom mjestu i ako se negdje ne mrdne tijekom dana, kao da joj je taj dan propao. Ja sam odgovorio da je previše vruće da bi se bilo vani, pa sam rekao neka izabere između kina ili nekog komercijalnog centra. Na oba ta mjesta postoji klima i ne znoji se. Kako smo prethodni vikend bili u kinu, odlučila se je za komercijalni centar, jedan koji se nalazi oko deset kilometara od nas. Tamo je svojedobno kupila jednu donju plahtu, onu na navlačenje, koja je bila dobra, pa bi joj trebala još jedna. Ona mora uvijek imati neku svrhu izlaska. Ako se nešto obavi, nakon toga može i pivo (za mene, za nju špric), ali ići samo na pivo je gubitak vremena.

Rečeno, učinjeno. Red automobila s ljudima koji su donijeli istu odluku kao i mi se je formirao već na kružnom toku, par stotina metra prije komercijalnog centra. To ju je obeshrabrilo i htjela je da se vratimo doma, ali sam ja rekao da to nema smisla: izgubit ćemo dodatnih deset minuta za parkiranje, ali kada smo već ovdje, obavimo ono po što smo došli. Na kraju je bila zadovoljna mojom odlukom, jednom od rijetkih (inače odlučuje ona, kao i u svakom normalnom braku). Parkiranje je glatko prošlo: jedan ispred mene je izašao i ja sam parkirao moj auto. Izađem van iz auto i doživim toplinski šok (i u autu imam klimu). Vruće, prevruće. Srećom do ulaza je samo nekih pedesetak metara. Uđemo, a tamo termički raj. Evo, cilj izlaska je ispunjen. Ugodno se osjećam; svježije je nego kod nas doma. Ona je ovdje bila samo jednom i ne sjeća se baš puno rasporeda dućana. Građevina je dugačka preko sto metara i treba se našetati da se sve prođe. Nakon pet minuta je uspjela pronaći dućan gdje je zadnji puta kupila plahtu. Dok je ona odabirala što da kupi, ja sam stajao u prolazu gdje su bila izložena dva automobila, jedna Jeep i Opel Mokka, i razgledao ih. Bili su preskupi za moj džep, pa sam odlučio da neću kupiti niti jedan od njih. Brzo je izašla i zadovoljno mi pokazala našu novu donju plahtu u svjetlo ljubičastoj boji. Objašnjavala mi je kako će se dobro uklopiti s jednom gornjom prugastom plahtom, gdje postoji ista nijansa boje. Nastavili smo šetnu po centru, a ona bi svako toliko ušla u neki dućan da pogleda samo ovu stvar, jer joj se čini interesantna. Ja sam ostajao ispred i promatrao scenu u njenom globalu. Tisuće ljudi, od kojih malo njih ima neku vrećicu s kupljenom robom; većina je ovdje da se rashladi. Gužva je totalna. Ja uvijek stojim po strani, ali se svako toliko moram pomaknuti da olakšam prolaz drugima.

Koliko sam shvati, za vrijem kada je sve bilo zatvoreno i imali smo ograničenje kretanja, ljudima je najteže padalo upravo to što im je nedostajala ova gužva, ovo "druženje" s drugim ljudima. Dućani su poluprazni, osim rijetkih izuzetaka. Barovi, restorani i kiosci s brzom hranom su bolje posjećeni. Gledam jednog čovjeka, s dosta kila viška, koji je uzeo dvije pizze, stavio jednu na drugu, i sve skupa jede kao jedan sendvič. Nisam uspio shvatiti da li su obje iste ili je jedna možda Margherita, a druga Quattro formaggi. Uz to je imao i veliku, točenu coca-colu: gdje mu sve to stane. Na kraju smo se vratili doma, bez da smo  se zaustavili u nekom baru. U frižideru sam našao veliku hladnu pivu. Živjeli!