forexport

Vrhovi i doline

— Autor forexport @ 15:56

Vrhovi i dolineHajde da djelomično produbimo ovaj odnos između vrha i doline koji sam načeo u prethodnom tekstu. Prednost je biti na vrhu jer imaš bolji pregled stvari, ali gore, budući je površina koju vrh zauzima mala, a isto tako i naseljenost, nema puno aktivnosti. Dole u dolini se sve događa. Velika površina, puno osoba. Problem je što dolina dobrim dijelom ovisi o vrhu koji se nad njom nadvija. Kada se nakupi puno snijega može se dogoditi lavina. Ona na kraju, zbog zakona sile teže, završi u dolini i često puta prouzrokuje puno žrtava, koje sa samim vrhom nemaju nikakve veze. To su zakoni prirode, tako je uvijek bilo i tako će biti. Kada se raščisti snijeg i led i sahrane žrtve nepogode, život se nastavlja, po uobičajenim tokovima, slijedeći svakodnevne djelatnosti  koje treba obaviti.

Na ovoj kugli zemaljskoj postoji puno vrhova i puno dolina. Sve su to slične kompozicije, ali s bitnim razlikama. Što je vrh viši, a dolina niža, kada dođe do odrona, kinetička energija koja se oslobodi je po logici veća i događaj u dolini se više osjeti i ima veći utjecaj. U ovom slučaju postoji još jedna bitna razlika za stanovnike doline. Kako je vrh jako visok, ne vidi se uvijek dobro, dobrim dijelom zbog udaljenosti. Tome treba dodati i često prisutne oblake ili maglu koji dodatno ograničavaju vidljivost. Tako oni iz doline nemaju pojma o tome što se događa gore, u visini.

Postoje stanovnici koji su znatiželjniji od drugih. Zovu ih planinari. Oni stave ranac na leđa, uzmu konope i klinove s kojim će se pomoći prilikom penjanja i krenu strmim usponima da bi dostigli vrh. Takvi usponi se nerijetko vrlo strmi i opasnost vrijeba na svakom koraku. Oslone stopalo na izbočinu, a kamen koji je čini se odvali i oni polete prema tamo odakle su krenuli. Na planinama je često i izuzetno hladno, pa se riskira i smrzavanje, ako nisi adekvatno obučeni. I snijeg koji je sve viši, što se više približava vrhu je često puta nesavladiva prepreka za hrabre planinare. Neki od njih na kraju cijele priče uspiju stići do vrha gdje su klimatski uvjeti puno drukčiji u odnosu na okoliš u kome su oni odrasli i živjeli. Zrak je puno čišći, ali ne smijemo zaboraviti da je puno razrijeđeniji, a isto tako je znatno veća izloženost ultraviolentnim zrakama; atmosfera je puno tanja i pruža manju zaštitu.

I tako, nakon što su učinili posljednji korak i dosegli najviši nivo, osjete neopisivo zadovoljstvo jer su uspijeli dotići cilj, užitak koji se osjeća kada pogled počne kružiti po dolini koja ih okružuje sa svih stana i kada se pluća napune s čistim zrakom. Neki od njih ubrzo počnu osjećati prethodno navedene tegobe zbog ambijentalnih razlika i odluče da se vrate dome. Ponekad se dogodi da ih ne prihvate oni koji su stigli prije njih i koji su se uspjeli prilagoditi na nove uvjete. Prostor je skučen i tamo ne može fizički boraviti previše ljudi. Tako pridošlica odluči da odustane od namjere da tu nastavi svoje bivstvovanje, a ponekad ga i drugi odustanu. Ta stvar se ponavlja vijekovima, ali je broj onih koji uživaju u čistom planinskom zraku prilično konstantan, puno, puno manji od onih koji dišu ustajali zrak u kotlini.

Svako toliko se dogodi da ustajalost i zagađenost zraka dostigne tako visoki nivo da su oni iz doline gotovo prisiljeni da se počnu penjati prema vrhu. Kada stignu, pobacaju dole one koje su našli na vrhu da bi si stvorili malo mjesta za sebe. Često na istom prostoru uspije stati nazamisliva gomila ljudi u odnosu na samu površinu. Svi se nekako postiskaju jer je zrak jako dobar, a znaju da su i drugi patili od lošeg zraka, pa se tako razvije među njima neka solidarst i uspiju u veliko broju stajati zajedno. Kada prođe par dana  počinje se razmišljati otprilike ovako: jeste, ovdje je zrak kvalitetan, ali smo toliko stisnuti da se svejedno teško diše. I tako se oni jači malo promeškolje, a oni slabiji izgube ravnotežu i opet padnu u dolinu. I sada ovi jači bolje dišu, ali prostor je taj koji je i stiska je još uvijek povelika. Tako im meškoljenje pređe nekako u naviku i sve češće ga primjenjuju, dok se situacija ne stabilizira na nivo koji je postojao prije masovnog pohoda u planinu.

 


Na krovu Europe

— Autor forexport @ 16:38
Mislio sam da sam bio na najvišem vrhu Europe, ali kada sam to išao provjeriti na wikipediji ispalo je da u mom znanju ima prilično rupa. Mont Blanc, o kojemu ćemo u nastavku pričati, bio je smatran najvišim u Europi, ali kako se Europa širi do Urala, u stvari je tek drugi po visini; najviši je Elbrus koji se nalazi u Gruziji, čini dio planinskog lanca Kavkaz i visok je 5642 m. Mont Blanc, ili kako ga italijani nazivaju Monte Bianco, je visok 4809 metara (prema zadnjem mjerenju iz rujna 2015.) i znatno je niži od onoga koji drži primat.

Prošao sam kraj Courmayeur-a, poznatog talijanskog mondenog skijališta i nakon otprilike 5 kilometara se našao u području žičare koja će me odvesti gotovo do vrha Europe. Skyway Monte Bianco, kako se sama žičara naziva, dovršena je i otvorena za javnost u ljeto 2015. godine. Ja sam tu nakon nešto više od pola godine da uživam u onome što ona nudi. Prvi problem je parkiranje auta. Semafor mi kaže da na površinskom parkiralištu nema mjesta i tako ulazim u silos. Mrzim silose zbog uskih rampi gdje nikada nisi sigiran da li ćeš očešati branik ili kotač. Ali ovo je nova građevina i uspon je ugodan zbog široke ceste i malog nagiba. Mjesta ima u izobilju. Parkiram, uzimam ranac, kapu i rukavice i upućujem se prema blagajni da bih kupio karte za uspinjaču.

Dvadest minuta u redu i napokon mogu potrošiti 40 eura za kartu, normalno povratnu. Neki kupuju sam za jedan smjer, sa sobom nose skije i s njima će se spustiti nakon završene posjete. Još isto toliko u fili za ući u kabinu i konačno se kreće. Kabina može primiti nekih 30 – 40 osoba i dok se penje, okreće se oko vlastite osi. Tako svi mogu baciti pogled na sve strane i vidjeti što ih okružuje. Krenuli smo negdje s 1300 metara i stižemo na međustanicu koja je pozicionirana na 2173 metra nadmorske visine. Ovdje se tek vide prvi tragovi snijega. Prema dole gotovo ništa. Prebacujemo se u drugu, istovjetnu kabinu koja će nas odvesti do vrha i tamo stižemo u nekih 10 minuta. Nalazimo se na 3466 m.n.v. Izlazim na panoramsku terasu koja je ujedno i krov strukture (ipak sam bio na nekom krovu). Prvi osjećaj je hladnoća. Iz doline smo krenuli s nekih deset stupnjeva iznad nule (ova zima, bar za sada, je izuzetno topla) a ovdje pokazuje minus 15. Brrrr!

A zatim me obuzima ljepota onoga što se nalazi oko mene. Ovdje je sve pod snijegom. Kružim pogledom za 360 stupnjeva i pokušavam shvatiti gdje je Mont Blanc. Vidim samo jedan jako karakteristični vrhunac; poslije će mi objasniti da se radi o Zubu Diva (na video  se vidi malo prije 40. sekunde). Pregledavam terasu u potrazi za nekom vrstom putokaza koji bi mi pokazao smjer  najvišeg vrhunca; često se nalazi na raznim vidikovcima, ali ovdje ne postoji ništa takvo. Pitam ljude okolo i ustanovljavam da ni oni ne znaju u kojem smjeru gledati. Na koncu nalazim grupu koja mi sa sigurnošću pokazuje cilj. Zaustavite snimku na 4. sekundi i Mont Blanc je onaj najviši s desne strane (dva su gotovo iste visine); uz to je i najbjelji, s najviše snijega. Izgleda kao da se može dotaknuti rukom, ali je u stvari udaljen preko kilometra u visinu i nekoliko kilometara u daljinu.

Nakon što sam pogledao ono zbog čega sam došao, ragledam detaljno panoramu i uživam. Da vam je ne prepričavam, pogledajte video zapis. Liftom se spuštam nekih stotinjak metara na plato koji se nalazi pored povjesnog planinarskog doma Torino, izgrađenog davne 1898. g. Zajedno s desetcima drugih turista upuštam se u šetnju po platou u smjeru ledenjaka koji se plavi pod sunčanim zrakama. Dan je sunčan i vidljivost je perfektna. Zrake sunca griju, ali je jako hladno; nisam navikao na ovako niske temperature. Nakon sat vremena sam ponovo unutar građevine. Vrući čaj, odmrzavanje promrzlih udova i pogled kroz prozor na visove koji me okružuju i koji strše iz oblaka kao otoci na uzburkanom moru.

Silazak do prve postaje gdje je puno toplije. Sendvič i pivo na osunčanoj terasi. Puno njih je u kratkim rukavima, ali ja nisam toliko hrabar. Silazim u podnožje, plaćam parking i krećem prema obližnjem mjestu, uvijek u Italiji, koje ima potpuno francusko ime: Pre Saint Didier. Popodne i večer ću provesti u tamošnjim termama na otvorenom. Kobinacija toplog i hladnog, istovremeno.


Strava

— Autor forexport @ 13:01

Strava i uzas! Zvuk od kojeg se podize svaka dlaka, hladan znoj obliva, dobija se potreba da se napije, nadrogira, sakrije u neku rupu, samo ne tamo. Nisam mnogo karikirao svoj dozivljaj ovog istog par mjeseci unatrag. Svi koji imaju ovaj problem vrlo lako ce shvatiti o cemu pisem. Mnogi ce reci, pa to je glupo, plasiti se zubara, zaista jeste, ali je glupo i plasiti se pauka ili misa, te ti isti koji nam tvrde da nema razloga za strah vriste kad vide malog misa kao da je krokodil usao u stan ili cak zmaj. Tako da ostavimo svakom njegove strahove, i zelju da ih prevladaju ako su bezvezni a jos bitnije ako su nama na stetu.

 

Ja sam svoj strah pobjedio, i bilo bi bezobrazno da sad na ljude sa strahom gledam kao na neke ludake, jer sam mnogo godina zivio sa tim strahom i sa posljedicama koje nosi. Ustvari, da ne bih mnogo pametovao ispricacu kratko svoje iskustvo. Sami prolazak pored stomatoloske ordinacije mi je stvarao nelagodu, vjerovatno svjestan da cu kad tad morati tamo, koliko sam samo puta odlucio da idem sutra, i to sutra je postajalo iduci tjedan, mjesec, godina, godine, a kao sto znamo zubi ne rastu pet sest puta... a i ne popravljaju se sami. Jos nije bio dosao momenat da odem, nisam bio spreman, mada sam bio svjestan da nece jos dugo ici ovako, ali definitivno tu odluku sigurno ne bi donio ni do danas. Prethodno, par godina unazad jedan pokusaj odlaska se pretvorio u glupu scenu. Taj zubar do kojeg sam dosao, po preporuci, cak smo se i znali povrsno od prije, prvo sto je rekao kad sam sjeo: "Pa kako si ovo dozvolio"? 

 

Taj momenat, te rijeci su bili nesto sto niti jedan dio mene nije mogao podnijeti, strah koji sam sabio pod ogromnu kompresiju bi to i izdrzao da ne eksplodira, ali osjecaj stida koji je taj, slobodno hocu da kazem kreten od zubara, mada je vazio za vrhunskog, stvorio tim rjecima u meni, ucinili su da ga opsujem najgorim mogucim rijecima koje su mi tada pale ne pamet. Ucinio sam to od srca i ne zalim ni dan danas. Nasao se zatecen, ali nikad mu nisam ni pokusao objasniti o cemu je rijec, izasao sam iz ordinacije uzasno ljut, bio sam spreman da pretrpim bilo kakav bol ali to nisam mogao. Kada vucete neku muku godinama i taj neko, profesionalac, se ne zapita ni jedne sekunde sta sve stoji iza toga i tako po automatizmu zanata i problema koji se nasao pred njim, ubode ti ustvari u ono sto najvise boli, a rijec je tek o nesto razumjevanja.

 

Ljudi koji se ne plase, ovaj tekst vjerovatno dozivljavaju kao krajnju glupost, i ok, ostacemo u nastavku mi koji znamo o cemu je rijec. Ja sam slikar, profesionalni, posao mi je dobrim djelon vezan i za medije, ali cak ni to nije vazno. Dovoljna je sputanost koju ovaj problem stvara u svakodnevnoj komunikaciji. Ja necu da ulazim u pricu o zdravlju, posljedicama po zdravlje jer znam da to ima vrlo malo efekta, svi znamo da nije zdravo imati pokvarene zube ili biti bez zuba, ali to nece smanjti ni jedan gram strah od zubara. Ali da skratim, prosto cu vam reci svoj recept uspomoc kojeg sam prevladao strah. Ustvari nije ni malo moj, on je nasao mene a ne ja njega. Kako? Slucajno? Po nekoj promisli? Pojma nemam, ali je dosao i to u nimalo ocekivanom trenutku.

 

Nevezano za problem sa zubima upoznao sam Zorana, ustvari upoznali smo se preko njegove supruge koja se interesuje za umjetnost. U komunikaciji shvatili su da imam problem sa zubima koji sam krio, ali profesionalcima to nisam ocigledno mogao skriti. potpuno precutno su razumjeli sve probleme i pozadinu, komplekse, strahove, stid... Potpuno nenametljivo su mi dali do znanja ako imam neke probleme da dodjem. Znali su da imam ali su to definisali tako. U stvari kad malo bolje razmislim postupali su sa mnom kao sa djetetom, sto je zaista glupo ako imate 47 godina, ali definitivno to je bio obrazac koji je imao pravi efekat. A to je kad shvatite da sve svoje strahove i probleme proizasle iz straha dajete u ruke ne nekom izvodjacu radova, vec covjeku koji te razumije i uvazava. Da ne budem sad iskljuciv; naravno da je veliki broj zubara ljubazan, to je sasvim prirodno ako hoce da imaju pacijente, ali ovdje nij rijec o toj ljubaznosti, ovdje je rijec o istinskom razumjevanju, do cega smo naknadno i dosli u razgovoru, i evo sad mogu reci da sam stekao prijetelje iz donedavno najomrazenije branse.

 

Prvo sjedanje na stolicu, necu da pretjerujem ali strah je bio manji sigurno 90 posto od ocekivanog, ocekivani je bio u granicama prosjecnog mucenja u srednjivjekovnim zatvorima. Ocekivani prvi bol od anestezije je ostao u ocekivanju, i to je jedino sto sam jedva osjetio, ostalo je bilo u skali bola do 10, 0. Nula! Bukvalno nula! Mislim da mi je taj dan brusio i popravljao 5 zuba i 5 izvadio, dakle 10, i nista se nije desilo ni u naznaci od svih onih mojih dugogodisnjih strahova. Prosto mi j rekao, lezi i ne brini. I zaista, lezao sam i prestao da brinem. Objasnjavao mi je sve sto ce sljedece da uradi, da vam pravo kazem, prestalo me je i zanimati, samo sam osjecao neiskazivu srecu sto sam tu gdje jesam, i sto napokon pocinjem rijesavati svoj dugogodisnji problem.

 

Da skratim, sada sam pri kraju. Uskoro trebam dobiti nove zube. Svi poslovi oko brusenja su zavrseni i, izvinite, donedavne kolege po strahu, zaista smo budale sve ove godine. Iskreno ne bih se ni sada odvazio sjesti na neku drugu stolicu osim Zoranove, i zato vam mogu slobodno reci, ako imate problem koji sam i ja imao, dodjite kod Zorana i rijesite ga. O tom kakav je profesionalac i strucnjak procitajte negdje drugdje, vjerovatno ce biti I tih informacija na sajtu. Ja necu sa tim da se bavim. Ja sam vam htio ispricati samo pricu o covjeku koji nije izvodjac radova, vec covjek koji ce samom svojom pojavom i stavom ugasiti vas strah i rijesiti vrhunski ono sto je najvaznije - vas problem.

 


Kruzni tok

— Autor forexport @ 16:59

signal za kruzni tokUpravo su mi ispricali vic gdje jedna plavusa objasnjava svojoj prijateljici, i ova je plava, zasto je pala na prakticnom dijelu ispita za vozacku dozvolu. "Dolazim ja na kruzni tok. Prije toga jedan okrugli znak na kojem pise brojka 30. Nakon sto sam usla u kruzni tok i napravila 30 krugova, oni iz komisije su mi rekli da nisam polozila". Druga je tjesi: "Pa mozda nisi dobro brojala". Ovo me je asociralo na moj nedavni, ponovni boravak u Beogradu. Pocnimo negdje iz sredine.

Slikar Vlado je dosao po mene s autom u hotel. Kada smo se ispozdravljali, krenuli smo prema Novom Beogradu. Tamo smo se trebali naci s njegovom puno boljom polovicom za veceru. Prije nego je krenuo, isprogramirao je satelitski navigator koji mu je trebao davati indikacije kako stici na mjesto u kojemu cemo napuniti nase gladne trbuscice. Vec smo bili blizu naseg konacnog odredista kada je on skrenuo lijevo iako je ugodni zenski glas one elektronske sprave upozoravao da treba produziti pravo. Zapitao sam ga zasto je neposlusan. "Ako nastavim po njenim uputstvima moram proci kroz jedan kruzni tok" – odgovorio mi je. Nije mi nista bilo jasno i inzistirao sam na detaljnijem objasnjenju, zasto ne zeli proci kroz kruzni tok. "Ne svidjaju mi se kruzni tokovi jer je tamo sve spetljano i na znas gdje trebas izaci". U stvari ima malo pravo, jer se isti nalaze na krizanju cesta koje se cesto nazivaju petlje.

Kada smo prakticno stigli, cura koja nam se obracala iz zvucnika je poludila (ili je nesto popila a da mi to nismo primjetili). "Skreni lijevo, pa zatim desno, opet lijevo, nakon 100 metara u desno i stigao si". Sve ovako izreceno, pardon sintetizirano, u jednom dahu. Nas dvojica smo se pogledali i prasnuli u smijeh. Parkirno mjesto je cekalo samo na nas upravo ispred ulaza u restoran. Unutra ugodna i intimna atmosfera. Milica nas je vec cekala, poprilicno dugo jer uz nesporazume sa navigatorom smo zapeli i u prometnoj guzvi. Pusica, pusica i pravo na jelovnik. Problem: ja sam bio prilicno sit...

Za rucak sam otisao u obliznju gostionicu s dvojcom kolega iz ureda. Tamo se jede najbolja pljeskavica u bijelom gradu. I ne samo da je najbolja nego je i najjeftinija. Iako sam tamo zadnji puta objedovao prije vise od godinu dana, osoblje me se jos uvijek sjeca; sto cu kada sam tako simpatican i zabavan, ili mozda zato sto ostavljam dobre napojnice (placa firma), tko zna. Nakon sto sam narucio malu porciju, koja je vise nego normalna, sto se kolicine tice, zeljeli su da me pocaste pa su mi prije donijeli i tanjur neke corbe, na racun kuce. Bila je tako dobra da sam je cijelu pojeo, a nakon toga i pljeskavicu, normalno i przeni krumpir koji se nasao kao prilog. Znao sam da ne bi trebao toliko, zbog vecere, ali...

I tako, punog trbuha (od rucka je proslo nesto vise od 5 sati, sto meni nije dovoljno da ogladnim) sam poceo pregledavati ponudu. Mljac, mljac. Vec onako napisano je mamilo. Odlucio sam preskociti jela sa zara (dva puta na dan mi je previse) pa sam tako uzeo musaku, a da ona jadna ne bi bila sama, za drustvo sam joj prikljucio i pecene paprike, onako kao salatu. Moji domacini su odlucili ostati u tradicijonalnim okvirima: porcija cevapa i jedna bela vesalica. Sve prvoklasno, osim piva. Nije bilo Jelena, pa smo uzeli Lav. Izuzetno lose, izbjeci po svaku priliku.

Ono malo posla sto sam obavio u uredu nije ni vrijedno spomena. Sve se moglo rijesiti i putem e-maila, ali kada ti sef kaze da osobno ides, ne mozes odbiti. Danas dosao, sutra se vratio. Ovoga puta sa novom avionskom kompanijom – AirSerbia. Polazak i povratak na vrijeme. Osoblje puno mladje (i sladje, mislim na onaj zenski dio). Vidi se da se promjenio gazda. Nek' im je sa srecom.


Hajde da ratujemo ove noci

— Autor forexport @ 16:45
Smisliti naslov mi je uvijek najteza stvar. Jutros, kako mi se to cesto dogadja, dok sam sjedeci na krevetu oblacio carape, u glavi mi se pocela vrtiti stara melodija koju je pjevala Tajci. Evo objasnjenje za ovako cudnu invenciju, ali meni se bas dopada.

Mislim da u zadnjih 5, 6 tisuca godina ljudske povijesti nije bilo jednog dana bez nekog rata, velikog ili malog, iz ekonomskih ili religioznih razloga (i ovi zadnji su na kraju uvijek uvjetovani onim prvim), manje ili vise krvavog, ali uvijek prisutnog. Sada smo u dvadesetprvom vijeku, na visokom tehnoloskom nivou, ali niposto ne zelimo da zapustimo tradiciju i da zaostanemo za nasim precima; zasto bi oni bili zlocestiji ili krvolocniji od nas? Nije bas da mi direktno ratujemo (pa ne mozemo bas svake godine, moramo se i mi malo odmoriti – neka i drugi uzmu svoju odgovornost), ali smo u dobroj prostornoj poziciji u odnosu na zadnje sukobe, pa sve lijepo mozemo pratiti, onako iz prve ruke.

Prema istoku, nasa braca slaveni su se odlucili za neku vrstu polu rata. Ja malo okupiram, ali kazem da nisam, ti se bunis jer kazes da je to tvoje, iako je nekad bilo moje, pa se onda malo puca iz pusaka, ispali se i pokoja topovska salva, vozika se u tenkovima. Uzbudljivo i zabavno, ali s vremenom postane i dosadno, pa da bi povecali spektakl oborimo i neki putnicki avion, pa neka televizija, stampa, Ujedinjeni Narodi i Europska Unija pokusaju pogoditi tko je od nas ispalio raketu. A bas je bila dobra, precizna – pogodak iz prvog pokusaja. Pa ovi niti ne shvacaju koliku smo im u stvari uslugu napravili; avion je bio pun azijata, a njih ima k'o kineza i prije ili poslije ce preplaviti svijet. Znaci, mi smo pomogli da se taj proces azijatizacije lagano uspori.

Ovi drugi iz Europe, a bogami i oni iz Amerike, su zavidni sto se mi lijepo igramo i okupiramo prve stranice svih svjetskoh novina. Oni jadni ne smiju u rat, jer se to kod njih ne odobrava lako, pa smisle kako da i oni ucestvuju, barem indirektno, u ovoj nasoj festi. I tako oni stave sankcije, a mi im uzvratimo. Mali ekonomski rat, onako iz zezancije, jer znaju oni ako pretjeraju da se svi ventili od cjevovoda nalaze kod nas. Mi bi samo zavrnuli kotacice par puta, pa neka sankcioniraju koliko hoce. Jos ce na kraju morati od nas i bunde da kupe, jer se zna da su najbolje one koje mi koristimo u Sibiru.

U juznom smjeru arapi i neki drugi prave pravi, pravcati vatromet. Siti i suniti. U biti znam sustinsku razliku izmedju njih, ali nikako da zapamtim kako se zovu oni kod kojih se mozes ozeniti na sat vremena, obaviti ono sto hoces sa zenskom, a zatim se rastaviti, 10 minuta nakon onoga i obavezne cigarete; kod njih nema prostitucije. Pokusavao sam na sve nacine da memoriziram, koristeci abecedni red, vizualizaciju i sve mnemonicke tehnike koje su na raspolaganju, ali nikako da mi ostane u glavi ta informacija. Tamosnji sukob mi se vise svidja jer izgleda ozbiljniji.

Jedni su proglasili kalifat i odlucili pobiti sve one koji ne pripadaju u njihovu skupinu. I nisu kao Slaveni; odmah shvatis tko je nasilnik, a tko je zrtva. Uz to objektivno gledajuci njihov rat je puno moderniji od onoga u Ukrajini. Sve se stavlja na Facebook, Tweeter i Youtube, pa neka i drugi koji ne mogu fizicki biti prisutni u tome uzivaju. Iako ni oni ne zele biti optuzeni za pretjeranu modernizaciju, pa tako i dalje koriste tradicijonalna oruzja, kao na primjer noz, i na nasim podrucjima u sirokoj upotrebi. Koliko je uvaj rat usao u srca zapadnjaka vidi se i po tome da puno njih zeli ucestvovati. Na taj nacin se siri kulturna razmjena medju narodima, pa tako i arapi slusaju zapadnjacku muziku koji nasi DJ nude, a oni uce stare vjestine koristenja noza. To se zove opca globalizacija.

Svicarci i oko njih

— Autor forexport @ 23:23

Otprilike prije godinu dana sam ovdje posta tekst "tko je ukrao proljece". Ocito je da se je zlocinac, to jeste lopov koji je bio odgovoran za ovo neodgovorno djelo, pokajao nakon sto je detaljno proucio moj clanak i odlucio da nam ga ove godine vrati, mislim na proljece. I to je ucinio s kamatama, a kamate ti vise niko ne daje; drzis lovu u banci i moras njima placati umjesto da oni daju tebi. To je bez daljnjega civilizacijski napredak za nase drustvo jer smo se priblizili Svicarskoj. Tamo je to prilicno uobicajeno da platis dobre pare da bi oni drzali tvoj novac (i da nitko o njemu ne zna). Iako mi u cijeloj ovoj prici nesto ne stima, osjecam da je istina tu, na dohvat ruke (citaj malog mozga), ali da neumitno izmice i da cak i oni koji misle da je poznaju, u biti pojma nemaju, kao niti mi sto doista nista ne znamo. Samo znam da smo je poznavali kada smo bili mladi, jako mladi i neiskusni. Iskustvo kvari covjeka. Istina je, postaje mudriji i obrazovaniji i iskusniji, ali ono sto iz svih tih, na oko pozitivnih stvari, izlazi, jeste pokvarenost: e bas si pokvaren (s hercegovackim naglaskom), kaze i zena moga bratica iz Svedske.

Htio bih se vratiti na pravi put, prema metereoloskim zbivanjima u proteklom periodu (vidi se da sam pomalo Englez – malo, malo pa ja o vremenu), ali moja bundeva nece ni da cuje nego hoce da utisne neke svoje utiske na ovaj komad tvrdog diska, ili ekrana – tko zna gdje se sve ovo nalazi. Azijati imaju jedno prekrasno vidjenje jedinstva materijalnog i spiritualnog zivota, pa kazu: kako je gore, tako je dole. Ma ne, nisu studirali Njegosa i ukrali njegove poezije. Oni to drukcije misle i osjecaju. Kada neka osoba razmislja, zeli, mrzi, i sukobljuje se sa snaznim emocijama, prenosi te svoje emocije u duhovni svijet; to je energija koja prelazi u visi nivo spiritualnost, u astralno podrucje (pronadjite si sami sto je to, ne stane mi sve na ovaj papir). Sto se tamo dogadja? Kada se nakupi dovoljna kolicina energije, ona se materijalizira. To odgovara svim teorijama fizike, pa i onoj kvantnoj. Kako na tom nivo materija nije moguca, ona se "spusti" na materijalni nivo, tamo odakle je dosla i prouzrokuje odredjene akcije (reakcije) ili stanja. Pazi sada: tvoje zelje se materijaliziraju, ako su dovoljno snazno izrazene i osjecane. Eto pa skoro da bi se nasao smisao za sve one molitve koje su misljene i izrecene u toku proteklih vjekova. Jedino, kada napravim panoramsku snimku oko mene, ne znam za sto su se ljudi molili. Jedino objasnjenje je da su bili pokvareni.

Poznajem ovu teoriju od kada sam bio mali. Tada me je fascinirala, ali kako sam ja tehnicka faca (cekic, pila, cavli i tako to), ne kao neki umjetnici, nije me puno uvjeravala postavka o komunikaciji izmedju "dole" i "gore". Sada kada sam postao pokvaren (vidi prvi paragraf za sinonim znacenja, koji se uvijek izbjegava – neki kazu cak da je bolje biti i pijan), osjecam da bi to doista moglo biti tako. Intuicija mi kaze da postoji neka tajna veza. Ocito sam malo u zakasnjenju jer su neki drugi to opjevali prije gotovo 40 godina (mamma mia, kako bi rekli talijani, kako vrijeme ide). Ali u redu je da ide. Da stoji nitko ne bi izmislio sat da ga mjeri, mislim na vrijeme, i nezaposlenost bi bila jos puno veca nego sto je danas. A ni Svicarci ne bi bili ono sto jesu. Znate li da oni ovu istocnjacku teoriju vec odavno poznaju? Trebao bih malo prouciti povijest da shvatim kakve kontakte su imali s dalekim istokom, ali o tome neki drugi put.

Kao sto sam rekao, njihovo poznavanje prelaska energije u materiju je povjesna cinjenica i mozemo je dobro vidjeti na famoznom siru ementaleru. Vise praznoga nego punoga, a ne znas da li je bolje ono materijalno ili rupe u njemu. Kao i u svemu cega se dohvate, i ovdje su korak naprijed ispred drugih. Ovi drugi nisu jos uspjeli ni shvatiti igru dole-gore, kada su svicarci vec usli u filozofiju zena, koji je samo jedan od smjerova tradicijonalne istocnjacke filozofije. Ona kaze da moras imati prazan mozak, jer ako je pun vise ti nista ne stane u njega. Eto konacno i mi pomalo shvacamo stare mudrosti i usvajamo ih. Nas novi zen slogan je: sto je praznije to se vise moze popuniti (zlocko, ma nisam mislio na politicare). Pa tako drzimo praznu glavu, prazne dzepove, prazan novcanik i prazan tekuci racun, pa nas nije ni briga sto nam ne daju kamate na to.


Kockar i dama

— Autor forexport @ 11:15
Kockar i dama

Osjecam se kao Fata u onom vicu s crnogorcem kada si je sve morala sama raditi. Obecanje s odredjenim entuzijazmom, a onda isprike: pa to je prava komplikacija, ja se ne snalazim na tom podrucju, moja tastatura nema nase znakove... A stvar je ekstremno jednostavna – sjednes, pritsnes prekidac od mozga, to jeste ukljucis ga i zapisujes ono sto ti prolazi kroz mozdane vijuge. Ako tipkovnica nema slavenskih karaktera, strpljenja, s malo truda se ipak uspije procitati.

Naslov posta se odnosi na sliku koja je ovdje izlozena. Nadam se da cu poslije, kada budem umetao clanak u blog, uspjeti da kreiram HTML kod da bi se fotografija vidjela direktno ovdje, bez potrebe da se ide u fasckilu. Osnovni tehnicki podaci su da je njena velicina 70x50 cm i napravljena je s akrilnim bojama na platnu. I sada, prije nego udjem u zivo, moram napraviti mali uvod.

Od svih vrsta umjetnosti, slikarstvo je ono sto me najmanje uzbudjuje, koje najslabije osjecam. Dok citam dobru knjigu ili recimo slusam glazbu cesto se u meni probude razni osjecaji; kazem da mi djelo nesto prenosi, da me pobudjuje. To mi se na zalost ne dogadja kada se nadjem ispred nekog umjetnickog platna. Zavrsio sam gimnaziju tako da nesto obrazovanja o slikarstvu imam, ali od cinjenice da ga ne „osjecam“ ne mogu pobjeci. Meni se slika svidja ili ne, cisto estetski, kao neka djevojka, ali me ne „izaziva“. Vecina famoznih svjetskih slikara za mene su bez veze. Stajao sam pola sata u Louvre-u ipred slike Monna Lisa-e pokusavajuci uhvatiti tu skrivenu nit koja ce me uvuci unutra. Nista, nula, prazno. Isto mi se dogodilo s Guernica-om od Picassa u Madridu. Ali ipak imam mog omiljenog slikara. Slike Salvador Dali-ja se najvise priblizavaju onome sto ja ocekujem od nekog umjetnickog djela, to jeste da mi „izazove osjecaje“ (znam da se mnogi nece sloziti s ovakvom definicijom, ali blog je moj i svrljam sto hocu). Ono sto mi se svidja kod njega je zaobljenost, mekoca i fluidnost likova i objekata.

Kada sam vidio Kockara i damu ipak se dogodilo nesto cudno. Adresa web site-a vodič casino online prisutna na platnu je nesto sto covjek ne bi ocekivao (Vladimire, jel' ti to nekome pravis reklamu? ha, ha), ali privlaci paznju. Trebalo mi je par sekundi da shvatim da se na slici osim muskog lika koji sjedi pred monitorom kompjutera nalazi i zenski lik koji se na neki nacin sazima s muskim. Kao da se razlijeva i to mi namece pitanje da li je u bijegu ili ektazi (dvije interpretacije koje su mi istovremeno sjevnule). U mom mozgu se radja jedna asocijacija i odlucujem se za drugo rjesenje iz razloga sto mi u tom trenutku pada na pamet Dostojevski. Poznato je da je bio veliki kockar i da je provodio puno vremena u kockarnici u Baden-Baden-u. Dok je gubio velike sume novca dozivljavao je veliko uzbudjenje, cisti izljev adrenalina. Kazu da je uspijeva na taj nacin cak doseci i orgazam.

I kockanje i zene su neka vrsta poroka i donose uzbudjenje, bude nase hormone i cine da se osjecamo zivim. Ovo zadnje nam nase drustvo cesto uskracuje jer nas uvodi u kolotecinu svakodnevice, nastoji nas uniformirati i ujednaciti, nametnuti nam svima iste potrebe, one da radimo i trosimo, da pomazemo rast gospodarstva i nacijonalnog proizvoda. Da svi isto mislimo, po mogucnosti kao i oni; tako se lakse upravlja (za one malo mladje: parafraza epp-a za bombone Bronhi). I tako nam ne ostaje drugo nego da se povucemo u nasu intimnost i stvaramo nas svijet, oni koji su za to jos sposobni. Ponekad se moramo zadovoljiti i onim virtualnim u koji nas uvodi nas kompjuter.

 


Tko je ukrao proljece?

— Autor forexport @ 15:54

Prosli mjesec sam bio u Beogradu, poslovno, prvi puta nakon 3 duga ljeta. Dosao u ponedjeljak navecer i vratio se u petak popodne. Opet i ovaj mjesec, onaj tjedan iza Uskrsa, na samo tri dana. Hladno prvi puta, nista bolje ni drugi. Oblacno, povremena kisa, isao sam okolo s kapom jer su mi se usi smrzavale. Sunce sam vidio sam kada sam isao na aurodrom, oba puta; cudno. Drugi puta sam uhvatio i prehladu koju jos uvijek vucem sa sobom iako je proslo deset dana od kako sam je „zaradio“. Pitam se: „tko je ukrao proljece“? Kalendarski smo vec unutra, ali onaj gore ga je izgleda zamentnuo negdje, mislim na kalendar. Cak je i pjesma otpjevana o aprilu u Beogradu. Cini mi se da spominju i cvijece. Trebam tamo, mislim na Beograd, a ne u cvijece, ponovno za dva tjedna i sutra Ga moram nazvati preko mobitel da poboljsa klimatsku situaciju; ostao mi je duzan jednom prilikom pa se nadam da ce vratiti uslugu. Sto se kaze: iz tvog mobitela u bozje usi.

Nije ti jasno tko pise. On nije, a niti Ona. Sadrzaj treba svako toliko azurirati, a kako oni saraju i packaju, On po platnu, a Ona po zivotu i okolo, pa nemaju vremena za tipkovnicu i ekran, taj zadatak je ovaj puta na moj teret. Kvalitet je sumnjiv, ali vam garantiram da dajem najbolje od sebe. Stvar je talenta, a neki od nas, za pisanje, jednostvno ga nemaju. Dva zareza u prethodnoj recenici ostavljaju otvorenu mogucnost drugih kvaliteta. Vidi se da brljam i rastezem, zbog kolicine je sve to, treba doci na 400, 500 rijeci, u suprotnome on nije zadovoljan, a ja do njega drzim, a pogotovo moj novcanik. Nista ti nije jasno? Ne uzbudjuj se, placa ti je uvijek ista.

Prvi puta sam si uspio priustiti i malo drustvenog zivota: jedna vecer u gostionici „Sesir moj“ s kolegama iz ureda i tamburasima u zivo, druga kod Slobodana. Nismo se vidjeli gotovo 20 godina. Pokupio me je svojim Ladilakom ispred hotela i odveo doma, na cast. Kod mog polaska poklonio mi je dvolitru dobre srpske, domace rakije. Ali ja putujem s rucnim prtljagom i nije mi moguce ponijeti vise od 100 mililitara tekucine u zrakoplov. Rjesenje se naslo trece veceri; poklon sam poklonio Vladimiru (onaj iz prethodnog naslova). Znam da to nije pristojno, ali sam mu priznao cinjenicno stanje i cini mi se da se nije ljutio. Jedna beogradska kavana ima slogan koji preprican kaze da je razlog vecini bolesti od kojih ljudi poboljevaju to sto nedovoljno piju, alkoholna pica, razumije se.

Od svega je bio najuzbudljiviji povratak kuci drugi puta, s JAT-om. Mogli su bar ime promijeniti, a mozda i bolje da nisu jer ovako znas s kim imas posla. Na stranu sto su stjuardese stare i ruzne, a izbor pica vrlo oskudan, glavni problem je njihov sat. Nisam siguran da li koriste onaj pjescani ili suncani. Cinjenica je da se ne slaze s mojim: kada sam stigao doma, po mome sam bio 5 sati u zakasnjenju. Iza ponoci nije lako naci ni taxi, a taj komoditet me je kostao 40 eura (koga briga, placa firma). Razlog ovako velikog nepodudaranja izmedju nasih pokazivaca vremena je kvar na avionu, starom svojih tridesetak godina. Vec je krenuo prema pisti, ali se morao vratiti natrag jer hladjenje jednog motora nije funkcioniralo. Eto, opet zimski problemi.


Vladimir Prica i odstupanje od trendova

— Autor forexport @ 16:42

Vrlo vjerojatno vecina vas pamti osamdesete godine zbog politickih dogadjaja kao sto je ujedinjenje Njemacke i raspad komunistickih drzava. Tih godina bila sam previse mala za bilo koje politicko zbivanje. Moj svijet se sastojao od skole, prijatelja i ljetovanja. Svako ljeto bi provela u nasoj obiteljskoj kuci na Plitvicama, sa bakom i djedom koji su pokusavali ostvariti sve moje zelje, jedna od kojih je bila bicikla. Neko vrijeme sam provela uvjeravajuci roditelje da bicikla nije opasna za grad ali sam vrlo brzo shvatila da nece popustiti i da mi je pametnije usmjeriti svoje zahtjeve na drugu, meksu stranu. Poznata je prica tko unucima udovoljava i tako sam jednoga dana nagovorila djeda da mi nabavi biciklu. Dogovorili smo se da cu otici do njegovog brata i da cu ga pitati da li bi mi mogao pokloniti biciklu njegove, vec odrasle kcerke. I tako mi se ostvarila zelja! Nakon beskrajnih padova u zbunje, krvi, rana i trajnih oziljaka po nogama, naucila sam voziti. Od toga trenutka sam nestala. Vozila sam po cijele dane, po prasnjavoj seoskoj cesti, u nacijonalnom parku i bila najsretnije dijete na svijetu.

Na zalost nedjeljom bi bila manje sretna. Bio je to dan obiteljskog rucka, u drugom selu. Iako su baka i djeda bili oduvjek popustljivi, zabranili su mi da nosim biciklu. Suze su bile uzaludne. Dan je bio beskrajan. Svi oko mene bili su sretni, siti i nasmijani, a ja tuzna. Nisu pomagala ni ostala djeca koja su me pokusavala razveseliti. Drazen, najstariji od njih, nagovarao me je da se pridruzim skakanju u sijeno. Trudio se da postanemo prijatelji ali meni do toga nije nimalo stalo. Kada mi je postalo jasno da mi nema druge solucije nego predati borbu i prihvatiti situaciju, odlucila sam otici na livadu iza kuce gdje je Vlado, moj rodjak, slikao.

Ne mogu reci da mi je bio simpatican ali je bio sutljiv i nije htjeo postati moj, nedjeljni prijatelj. Sjela bi na travu i gledala kako slika. Podsjecao me je na glavnoga lika, slikara, iz crtanog filma «Cudesna suma”. Nazalost zivotinje nisu iskakale iz njegovog platna, niti je suma koja nas je okruzivala, postala carobna. I tako bi provodila svoje ljetne nedjelje: nakon rucka postala bi glavni asistent moga rodjaka. Uglavnom se taj posao sastojao od dodavanja bijelih krpa za ciscenje kistova i donosenja hladnih pivi iz kuhinje.

U toku zime uloge bi nam se koji put zamjenile. Kada sam ja isla u osnovnu skolu on je studirao na akademiji i zivjeli smo u istom gradu. Nekada bi dosao kod svoje tetke, moje bake, na rucak, a poslije bi meni pomagao sa mojim skolskim crtezima. Jednom smo dobili zadatak da napravimo puzle od gline i da predstavimo morsko dno. Taj zadatak nije bio lagan, pogotovo za dijete koje je oduvjek smatralo sebe antitalentom za bilo koju vrstu umjetnosti. Ovaj put umjesto stabla i trave, imali smo toplu kuhinju i udobne stolice. Uz njegovu pomocu napravila sam divan mozaik kojeg se i dan danas jako dobro sjecam.
Kao sto sam rekla, nikada sebe nisam smatrala talentom za crtanje. Jednostavno mi nije islo. Bojati sam voljela ali dalje od toga nisam dosla. Nikakva vrsta umjetnosti me nije interesirala i oduvijek sam se pitala zasto je covjeku toliko vazna. Jedan dio mene jos nije pronasao odgovor na to pitanje.

Cijela obitelj je hvalila Vladu, a ja da ne ispadnem nepristojna, sam klimanjem glavom potvrdjivala njihova divljenja. U sebi sam mislila “sto ce mu ta saranja”. Kada sam odrasla to sam mu otvoreno priznala zajedno sa cinjenicom da mi se njegove slike ne svidjaju. Ne znam zasto ali sam uvijek smatrala da je zivot laksi ako su ljudi iskreni i da to stvara kvalitetnije odnose.
U medjuvremenu nas dvoje smo rasli. On je i dalje "sarao" po svojim platnima, a ja sam izgleda postajala osoba koju ipak umjetnost zanima: odlazila sam na izlozbe i citala biografije raznih slikara. Odjednom sam pocela cijeniti Vladine slike. Dobro je poznata cinjenica da covjek ima potrebu za covjekom i da mu je vazno podjeliti svoj rad sa ljudima. Pisci pisu knjige da bi komunicirali nesto svojim citateljima. Slikari takodjer komuniciraju, bojama i crtezima. Sve je to komunikacija, a to je jedna od mnogobrojnih vrsta umjetnosti.
Ako sam nesto naucila u zadnje vrijeme to jest vaznost slikarima samostalnih izlozba. I zato je Vlado, u svojoj cetrdeset i cetvrtoj godini, odlucio da je dovoljno odrasao da podjeli svoj unutrasnji svijet sa svijetom. S obzirom da sam i ja ucestvovala u njegovom procesu odrastanja nisam mogla propustiti dogadjaj.

Pomalo smijesna mi je cinjenica da su likovni kriticari koji su pazljivo analizirali njegove radove odlucili da je slika "Cuvar" vrijedna reklame za izlozbu. Ne samo da ta slika nije bila naslikana za galeriju nego je ja gledam dok vam ovo pisem. Objesena je na zidu moga dnevnog boravka. Znaci da sam ipak bila dobar asistent ako sam zasluzila toliko vazan dar. Priznajem da su moje asistentske sposobnosti naglo opale godinama jer, dok je Vlado postavljao svoje slike u kulturalnom centru grada Rume, ja sam pila kavu na Dunavu. U moju obranu: bio je divan jesenjski dan a citavu kolekciju sam ionako poznavala napamet i zavidila, jer bi ja na moje zidove objesila jos mnogo njegovih slika.

O Vladi se pricalo. Jedna radio postaja trazila je da ukratko opise svoj rad i njegovo znacenje. Likovni kriticari su koristili, meni nepoznatu terminologiju, da ga ocjene. Rujana Jeger, poznata hrvatska spisateljica posvetila mu je clanak. Ja sam ispijala kave i gledala kako on dozivljava svoj trenutak slave. Kao da je navijen ponavljao je: "zelim biti anonimni slikar" ili "odstupanje od trendova", zatim bi prasnuo u smijeh.

Vecina nas zivi u svijetu u kojem je vaznije se predstaviti kako se to od nas, direktno ili indirektno trazi nego jednostvano biti. Njegove slike su kao ogledala koja predstavljaju njegovu viziju na svijet, biti ono sto zaista jesi, a on je jednim djelom ostao jos uvijek onaj sutljiv djecak koji je slikao ispod stabla. Tada je slikao jer mu se to svidjalo. Danas slika iz istih razloga. Voli plavu boju koju cesto koristi, igru, koja je vidljiva na platnima, humor i lakocu zivljenja.
U ovom stoljecu u kojem sve vise se ljudi zele pokazati bez obzira imaju ili nemaju sto reci, pisati, naslikati, biti anoniman je orginalno i pravo je odstupanje od trendova zbog cega vrijedi pazljivo pogledati slike Vladimira Price.


Pod svaku cijenu

— Autor forexport @ 23:18

Danas sam ukapirao da sam zavrsio sve slike za izlozbu. Ima svasta, i prosjecnih i promasaja i dobrih, i sve cu ih izloziti iako to nije pametno. Najvise me muci jedna stvar, a to je recimo da mi se skoro redovno desava da za one koje mislim da su osrednje, ili cak ispod tog, ljudima se dopadaju, dok upravo one koje sam uvjeren da su dobre prolaze skoro neprimjeceno ili zavrse sa nekim eufemizmom kao komentarom. Sa tom mislju sam danas i zavrsio posljednju predvidjenu za narednu izlozbu, i evo sam mogu i reci, ako Bog da bice u 10. mjesecu, samostalna, i nece biti prodajna da ne bi ispalo da ovdje kenjkam i mobilisem eventualne kupce.

Dvije pune godine skoro svakodnevno provodim sate i sate u radionici, slikam, preslikavam, pizdim, pa onda se radujem, sumnjam, pa vjerujem, gotovo da sam napravio neki svoj izolovani svijet u te dvije godine, i sad je dosta, umoran sam i nemam vise sta reci u ovoj seriji. Naslucujem drugu fazu, gdje joj vidim poneku naznaku u zadnjih desetak slika, ali ne znam jos nista, ni kako cu ni da li ce me to drzati, sto nisam znao ni kad sam ovu zapoceo. Jedino mi je pomalo zao jedne slike koja nece biti u postavci, inace i najveca medju slikama, ali toliko me ispizdila sa svojih 240x160 cm, gdje je staviti, kako je transportovati, zajebavao kuma da mi je vozi kombijem na neke salone, kasnije opet rodjake da je stave na zid mada ih je vjerojatno zivcirala, i prodao sam je neki dan, ispod cijene ali ipak ne toliko ispod da bi plakao za njom.

Seriju sam zavrsio ustvari sa jednom intervencijom na vec postojecu sliku, nazvao sam je - pod svaku cijenu. Ne znam sigurno zasto, ali vjerojatno zato jer sam sit, i muka mi je od kenjaza koje svaki dan slusam i citam i gledam. I to pod svaku cijenu mi se dogodilo kao neki urlik istrgnut iz toka tisine razmisljanja, o tom koliko je sve otislo daleko od nas samih, koliko ne razumijem neke stvari koje se pod svaku cijenu rade takove da bi bile u trendu, prilagodjene, po meni prilagodjene nicemu, a ponajmanje ljudima. Estetski fenomeni, kao da smo svi mondrijani i ne znam ti tko, pa je dovoljno samo ocistiti sve i eto, to je to. Znam da sad pretjerano kenjam, al to i inace cinim pa kad sam vec poceo da budem dosljedan. Nije valjda nitko lud da cita ovoliko teksta, a meni je zao da brisem kad sam vec ovoliko pisao.


Auspuh

— Autor forexport @ 11:41

Opet sam ovdje gdje se ne vide zvijezde, kad sam bio predzadnji put kod Vladike nesto smo pricali ili bolje receno on pricao a ja 90% vremena obradjivao odgovore u glavi da ne lupim neku bezobrastinu onako iz navike i rece... da dA Bog da nestane struje pa da ljudi zapaze jedni druge. Parafraziram pomalo, ali to je sustina. Poznajem 3 covjeka koji nemaju mobilni telefon, jedan je star i nema ga ustvari 'ko zvati, a drugi je mlad i vjerujem da je duboko osvjestio mane te naprave nasuprot prednostima, treci, tj treca mislim da ne zeli da propusta kroz glavu em valove. Na cigarama pise, pusenje ubija, steti okolini, ovo ono. Na niti jednom brendiju ili rakiji ne pise da alkohol isto ubija, em po cestama, em jetru, em mlati djecu i zene, ostavlja bez posla, braka... i tako beskonacn spisak cudnovato isprepleten sa interesima.

Sto ne stave na tv shop oznaku ispod pola ovog sto pricaju nema veze sa istinom, super sjecko je odrezao vise prsta nego inkvizicija ili vodootporni aparat za brijanje pije vodu kao spuzva. Poluistina je u svojoj sustini laz i nekako cak i bez visoke inteligencije dodje se do spoznaje da zivimo okruzeni lazima, to jeste da je ovaj svijet manje vise sazdan na lazima i onda smo i mi dio lazi. I godinama unazad, ne zato jer sam neki veliki istinoborac ili pravednik, vec zato jer znam da u onom sto radim ne mogu ljude slagati, a da usput ne slazem i sebe.

A umijem to, gledam recimo slikare koji dobro slikaju, znaju zanat, ali isto tako sve to koriste da se dodvore onom djelu populacije koja je platezno sposobana da to kupi i kad se to dobro upakuje zaista djeluje ok. Radio sam i sam to godinama i sve sam prodao i sad shvatam da je u slikarstvu najmanja satisfakcija novac, nikako nebitna ili nepotrebna, ali najmanja ako govorimo o slikarstvu a ne o biznisu. Spremio sam materijal za izlozbu, dobio sam i prostor i termin i imam uzasnu tremu. 

Svaki dan se preispitujem satima da li sam se ispostovao, manje da li sam ispostovao norme, jer vise nisam siguran da norme uopce i postoje. Ucini mi se ponekad da je sve toliko daleko otislo od covjeka da je vecini gotovo neprepoznatljivo, da je sve vise na nivou dosjetke nego kreacije u smislu pozadine nastanka i zaista se osjecam jako usamljenim. Eto, htio sam napisti nesto, vjerojatno tipa, ustah i sad idem krpiti auspuh i nekako mi pobjegose misli u ovom smjeru. Odoh sad popiti lexilium.

 


Kada nadjem cup, naslikacu sliku

— Autor forexport @ 13:23

Sasvim sam siguran da svatko nosi kroz zivot neku stvar koju ne moze realizirati, a u stanju je i zna, doduse to jeste kontradiktornost, jer ako moze, trebalo bi i da je i u stanju. Vec petnaestak godina vucem jednu sliku u glavi, tocnije od 1998 godine kad sam napravio prvu skicu, kasnije sam jos ponesto dodavao, ali nista bitno. Par puta sam pokusavao to zapoceti kompromisno i odustajao bih vec na startu; prosto znam da je kompromis nemoguc. Ne pricam o nicemu bitnom, tek o jednoj slici, i dok ovako sjedim i gledam ove oko sebe, imam neku vrstu tuge sto ne mogu da zapocnem tu. Cak sam je u stanju potpuno vizualizirati, ne do detalja, ali kao kad gledam na daljinu sa naocarima za blizo. Kad sam usao u ovaj prostor prvo sam izmjerio frontalnu duzinu, vjerojatno podsvjesno, da bi ustanovio da li ta slika moze uci u ovaj prostor. I ne moze, fali 30 cm, posto ona mora biti 4 metra za 2,5m. Razmisljao sam i da je podjelim na 3 djela, cak i na 6, ali to mi se ne dopada, iako bi za ovu u komadu morao napraviti blind ram od balvana i bila bi teska 50 kg, uostalom ovdje i nemam gdje nabaviti platno tih dimenzija i debljine, bez da se sije, tako da mi sve to stoji tek kao frustracija, nista manja od te sto sam proracunao da bi mi za izradu te slike trebalo 1 do 1,5 godina bez da ista drugo radim, a to je nemoguce.

Znam jos neke ljude koji imaju slican problem, i uglavnom cujem, kad se sve slozi onda cu, medjutim malo kad se sve moze sloziti da bi covjek dobio slobodu od svega i mogucnost da se posveti samo tom, pogotovu kad je rijec o necemu sto moze biti van svake financijske logike, sto kako god okrenemo je upravo i preduvjet za slobodu te vrste, i tako u krug. Prije 2 godine sam osmislio i drugu varijantu, 2,8 m x 1,80 m, i tu mi figure ne bi bile u prirodnoj velicini, ali bi se moglo izvesti gotovo u cjelosti to sto sam zamislio, ali opet nista, vecina slikara koji zive od tog znaju dobro da osim onog sto vole raditi moraju raditi i pizdarije, tipa sumice i jelene. Ako hoce uzeti neku paricu, malo je onih koji funkcioniraju, a da rade samo  ono sto vole, ukoliko to samo po sebi nije ili jako dobro ili su poznati, ili prosto vole raditi komercijalne stvari. Pricao sam o ovom sa ljudima kad bi se zapodjenula tema o slikanju i mislim da nitko nije shvatio o cemu je rijec, logicno je zeljeti oploviti svijet, imati hamer, a ja zelim samo 1,5 godinu slobode da naslikam tu jebenu sliku. Eto potrosio sam pauzu slikanja da ovo napisem.


Sa zakasnjenjem

— Autor forexport @ 00:07

Evo, ja sam tipicni primjer predstavnika nebeskog naroda, a do tog sam dosao prostom analizom, em sam srbin, em nisam nisacim zadovoljan na  planeti Zemlji. Prvo i najstrasnije je to sto zaludno setam godinama ispred srednje medicinske sa zavrnitim rukavom da se vidi sat. I tako redom sve gore od goreg... Medjutim danasnji dan je ipak poseban za sve nas nezadovoljnike, preciznije, sutrasnji dan... Nasi susjedi, tj ja, eto jos jedne potvrde da sam iz neke druge dimenzije, posto sam ujedno i susjed sam sebi, elem, hrvatska sutra ima zadatak da neuspjesno pokusa reci ne EU, a posto jos nije upropastena teorija relativiteta, da, ne, dodje ga na isto, tako da o tom i nema sta da se kaze posebno. Recimo, ja bi volio da HR udje u EU, prosto zato jer me bas briga, a ionako imam obadva drzavljanstva i jedno od Evropske Unije bi mi dobro doslo, posto srbija nece uci tamo jos 300 godina.

Neki ce reci, gle seronja, gleda samo svoj interes, i nekako ga tako i dodje, posto sam skapirao da svi veliki nacionalni interesi zavrse sa picvajzom i puskaranjem i onda opet dodjemo do tog naseg malog licnog interesa koji  jedino ima smisla. Cak sam i osmislio kako da izvucem korist iz tog; naime cim hr udje u eu, ja cu je tuziti  tim tamo sudovima pravde da me zivcira. I traziti odstetu za to, spisak zasto me zivcira necu objaviti ovdje jer ce mi  garant svi zdipiti ideju. Da, trazit cu i nacionalnu penziju, i neko ordenje ili tako nesto slicno.  Da skratim, sutra je referendum, a ovaj moj tekst ce procitati garant bar petoro ljudi, sto znaci da je moj utjecaj na javno mnjenje ogroman. Ovim putem pozivam sve zainteresirane i nezainteresirana da me podmite da stanem na njihovu stranu i promjenim tokove istorije, pa cak i povijesti u njihovu korist.

68 me nitko nije pit'o da uđem u sfrj, pa uđo, onda me nitko nije pit'o da izađem, pa izađoh, pa me opet nitko nije pit'o da udjem u hrvatsku, pa udjo, onda opet bez pitanja uđoh u krajinu, pa opet izađoh, pa uđoh u srj, pa izađoh i otuda bez pitanja i obreh se u sicg, gdje isto izađoh, pa uđoh u srbiju, pa u hrvatsku,  pa sad evo cekam da udjem u eu i to dva puta, i sve u svemu bas sam se naulazio i naizlazio pravo, a da me nitko nije pit'o retoricko pitanje: kako ostvariti penziju na ovaj seksualni staž?


Dok razmisljam da prestanem pusiti

— Autor forexport @ 16:54

Rijetko se zapitam, prosto ne stignem od svega sto mi je nametnuto kao, moras , trebas, stici, pozuriti, odraditi ili prosto prezivjeti, u ovom ne bih rekao ni vrtlogu, jer gotovo se nista i ne krece, rekao bih da su stvari postavili tako da mi moramo trcati do njih, a da je sve to polumrtvo u svojoj sofisticiranosti, a mi obicni preletaci sa iluzije na iluziju kretanja nas ka necemu, u necemu. I jos usput to zovemo i zivotom, i karijerom. U vecini tih uspjeha ostaju neki binarni zapisi, neotporni na magnetne sile koje nesumnjivo prijete da u trenutku nestane sav nas trud .Nedavno sam ostao bez otprilike 300 blogova na nekom sajtu. Pisao sam to godinama, naravno, vjerovao sam serveru, hostingu, domenu i svemu sto je cuvalo to moje malo bezvrijedno blago. Danas sam gledao slike Miljenka Stancica, imam i monografiju, i svaki put kad naletim na neki cavao i pocnem da se ispuhavam, nekako mi je on taj kojeg zelim pogledati. Prvi put sam kao dijete vidio neku njegovu sliku, mislim da se zove dorucak ili slicno, magarac za stolom sa puzevim rogovima, nije mi nikad bilo jasno sto je to, vjerujem da je dio igre, ali i nebitno, mogu je gledati bez misli satima, valjda je to to!? Odnedavno svi smo pametni, skoro sve znamo, doduse dok ima struje ili drzi baterija na laptopu, telefonu, mozda je to i dobro, ako vec koristimo tek 10% mozga, nije lose da to ne popunjavamo stocim, ako vec silicijumski listici to mogu umjesto nas. Tih 10% moze da se popuni linkovima i dobit cemo skoro 100% iskoristenje, doduse sa izmjestenom bazom pameti. No tko mari, i veceras ce biti zanimljivih vjesti kako se tamo negdje kasape, zgrozicemo se nad okrutnostima nad mackama i psima, popiti pivo od nervoze sto je neka velika nepravda ucinjena tamo negdje nekom, ili cemo prosto gledati pink. Sve vise vjerujem da je Bog pretjerao kad nam je dao i tih 10% na koristenje.

Dok sam razmisljao o akademiji imao sam ljude oko sebe koji su dijelili slicna interesovanja, kasnije tokom studija i poslije isto sam bio okruzen manje vise ljudima koje je umjetnost na ovaj ili onaj nacin interesirala, i moja procijena je bila da mnostvo ljudi interesira umjetnost. Medjutim, sticajem okolnosti pocinejm prije 15 godina raditi posao koji je na neki nacin vezan za umjetnost, ali ljudi sa kojima suradjujem nisu ni na koji nacin, tada dolazim do zakljucka da eto taj soj ljudi nije zainteresiran, i mislio sam da je to endemicna grupa. Medjutim, pocevsi koristiti medije ovog tipa, shvatim da ima samo jedan mali broj ljudi u neselektivnoj populaciji koje to interesira, mada sam i sam isao putem da stvaram komunikaciju na osnovu interesovanja. Kasnije dolazim do poraznog podatka, da jedva 0,5 % ljudi ima ovakvo ili onakvo interesovanje za to, a konzumenti se svode jedva na 0,1%,sto znaci, po svim statistikama, od umjetnosti se moze samo umrijeti od gladi. I zato ako uhvatite djecu da slusaju neke tamo filharmonije, crtaju kad ne moraju,... udrite ih!


Paradajz

— Autor forexport @ 17:03
Danas sam shvatio da su mi upropastili paradajz, mislim da su to ucinili oni zlotvori agronomi il kako se vec zovu, a ponajvise zaharije trnavcevic. Kad sam bio dijete mislio sam da je paradajz voce, tako nekako mu je i  ime, ali nije stvar u tom sto sam mislio, vec mi je paradajz zaista vise imao okus voca nego povrca. Dolazio je odnekud iz dalmacije, ne prevelik, ne precrven, ali kad bih ga uporedjivao  sa necim po intenzitetu okusa i mirisa to bi bila jagoda.Znao sam pojesti po kilo paradajza kao jabuku i onda odjednom se pojavio neki veliki, crveno ofarbani paradajz sa okusum trulex krpe i mirisom bundeve, zaista je bio ljepsi za vidjeti. Vrijeme je prolazilo i sve sam mislio da je to zbog previse kise, ovog onog, medjutim vraga, poceli su ih uzgajati pod nekim najlonima i ovi su nesretnici rasli i bubrili 3x brze, i jos ne samo to, vec je u pitanju bila sasvim druga sorta paradajza koja se brze tovi. Od tada nisam sreo svoj lijepi mali normalni paradajz koji sa zaslugom nosi ime rajskog voca.Mozda negdje postoji taj normalni paradajz, i molio bih da mi se javi ako ovo procita, bar da ga vidim. Inace sam sklon vjerovati da je svijet krenuo nizbrdo od kad su ukinuli moj paradajz. I bas me briga za 2012, nek se svijet strmopizdi gdje god hoce, jer kakav je to svijet gdje rajsko voce ima okus novina. 

Multipoliglotaminoza i poliglotopatija

Najnovija studija eminentnih americkih psihologa, psihijatara i socijologa dosla je do revolucionarnih otkrica u pogledu ljudskog mozga; naime, utvrdjeno je da poznavanje vise od jednog jezika ljude zaglupljuje za 5, po katelovoj skali, dok poznavanje 2 ili vise stranih jezika i 15, do 18 jedinica iste skale.To je utvrdjeno na osnovu izucavanja centara u mozgu zaduzenih za te operacije i ustanovljeno je da ti centri nemaju mogucnost prihvatanja informacija na vise jezika, i sistemom prelivanja opterecuju centre koji direktno umanjuju inteligenciju poliglota, pojednostavljeno objasnjavajuci, dok su u pitanju vrlo kompleksne mozdane funkcije. Sljedeca stvar vezana za poliglote je umanjena potencija, iz istog razloga, to jest neprirodnosti poznavanja vise od jednog jezika.Najfrapantinija stvar u izucavanju je podatak da poliglote, pogotovo one koje poznaju drugu grupu jezika, primjera radi, spanac koji govori i japanski, je izlozen ubrzanom starenju 11% vise od spanca koji ne govori niti jedan osim materinjeg jezika. esperanto kao pokusaj univerzalnog jezika. Po ovim izucavanjima korisnika to jest poznavaoca istog moze cak trajno onesposobiti za obavljanje najprostijih misaonih radnji, tipa, odredjivanja lijeve ili desne strane.Opsezni podaci ce biti objavljeni krajem ove godine i ocekuje se istovremeno program koji ce biti zaduzen za oporavak poliglota i njihovu rehabilitaciju posto ce biti tretirani kao osobe sa poremecajem licnosti. Predvidjena je i hospitalizacija za slucajeve koji znaju vise od tri strana jezika.

 


Powered by blog.rs