forexport

Tko je ukrao proljece?

— Autor forexport @ 15:54

Prosli mjesec sam bio u Beogradu, poslovno, prvi puta nakon 3 duga ljeta. Dosao u ponedjeljak navecer i vratio se u petak popodne. Opet i ovaj mjesec, onaj tjedan iza Uskrsa, na samo tri dana. Hladno prvi puta, nista bolje ni drugi. Oblacno, povremena kisa, isao sam okolo s kapom jer su mi se usi smrzavale. Sunce sam vidio sam kada sam isao na aurodrom, oba puta; cudno. Drugi puta sam uhvatio i prehladu koju jos uvijek vucem sa sobom iako je proslo deset dana od kako sam je „zaradio“. Pitam se: „tko je ukrao proljece“? Kalendarski smo vec unutra, ali onaj gore ga je izgleda zamentnuo negdje, mislim na kalendar. Cak je i pjesma otpjevana o aprilu u Beogradu. Cini mi se da spominju i cvijece. Trebam tamo, mislim na Beograd, a ne u cvijece, ponovno za dva tjedna i sutra Ga moram nazvati preko mobitel da poboljsa klimatsku situaciju; ostao mi je duzan jednom prilikom pa se nadam da ce vratiti uslugu. Sto se kaze: iz tvog mobitela u bozje usi.

Nije ti jasno tko pise. On nije, a niti Ona. Sadrzaj treba svako toliko azurirati, a kako oni saraju i packaju, On po platnu, a Ona po zivotu i okolo, pa nemaju vremena za tipkovnicu i ekran, taj zadatak je ovaj puta na moj teret. Kvalitet je sumnjiv, ali vam garantiram da dajem najbolje od sebe. Stvar je talenta, a neki od nas, za pisanje, jednostvno ga nemaju. Dva zareza u prethodnoj recenici ostavljaju otvorenu mogucnost drugih kvaliteta. Vidi se da brljam i rastezem, zbog kolicine je sve to, treba doci na 400, 500 rijeci, u suprotnome on nije zadovoljan, a ja do njega drzim, a pogotovo moj novcanik. Nista ti nije jasno? Ne uzbudjuj se, placa ti je uvijek ista.

Prvi puta sam si uspio priustiti i malo drustvenog zivota: jedna vecer u gostionici „Sesir moj“ s kolegama iz ureda i tamburasima u zivo, druga kod Slobodana. Nismo se vidjeli gotovo 20 godina. Pokupio me je svojim Ladilakom ispred hotela i odveo doma, na cast. Kod mog polaska poklonio mi je dvolitru dobre srpske, domace rakije. Ali ja putujem s rucnim prtljagom i nije mi moguce ponijeti vise od 100 mililitara tekucine u zrakoplov. Rjesenje se naslo trece veceri; poklon sam poklonio Vladimiru (onaj iz prethodnog naslova). Znam da to nije pristojno, ali sam mu priznao cinjenicno stanje i cini mi se da se nije ljutio. Jedna beogradska kavana ima slogan koji preprican kaze da je razlog vecini bolesti od kojih ljudi poboljevaju to sto nedovoljno piju, alkoholna pica, razumije se.

Od svega je bio najuzbudljiviji povratak kuci drugi puta, s JAT-om. Mogli su bar ime promijeniti, a mozda i bolje da nisu jer ovako znas s kim imas posla. Na stranu sto su stjuardese stare i ruzne, a izbor pica vrlo oskudan, glavni problem je njihov sat. Nisam siguran da li koriste onaj pjescani ili suncani. Cinjenica je da se ne slaze s mojim: kada sam stigao doma, po mome sam bio 5 sati u zakasnjenju. Iza ponoci nije lako naci ni taxi, a taj komoditet me je kostao 40 eura (koga briga, placa firma). Razlog ovako velikog nepodudaranja izmedju nasih pokazivaca vremena je kvar na avionu, starom svojih tridesetak godina. Vec je krenuo prema pisti, ali se morao vratiti natrag jer hladjenje jednog motora nije funkcioniralo. Eto, opet zimski problemi.


Vladimir Prica i odstupanje od trendova

— Autor forexport @ 16:42

Vrlo vjerojatno vecina vas pamti osamdesete godine zbog politickih dogadjaja kao sto je ujedinjenje Njemacke i raspad komunistickih drzava. Tih godina bila sam previse mala za bilo koje politicko zbivanje. Moj svijet se sastojao od skole, prijatelja i ljetovanja. Svako ljeto bi provela u nasoj obiteljskoj kuci na Plitvicama, sa bakom i djedom koji su pokusavali ostvariti sve moje zelje, jedna od kojih je bila bicikla. Neko vrijeme sam provela uvjeravajuci roditelje da bicikla nije opasna za grad ali sam vrlo brzo shvatila da nece popustiti i da mi je pametnije usmjeriti svoje zahtjeve na drugu, meksu stranu. Poznata je prica tko unucima udovoljava i tako sam jednoga dana nagovorila djeda da mi nabavi biciklu. Dogovorili smo se da cu otici do njegovog brata i da cu ga pitati da li bi mi mogao pokloniti biciklu njegove, vec odrasle kcerke. I tako mi se ostvarila zelja! Nakon beskrajnih padova u zbunje, krvi, rana i trajnih oziljaka po nogama, naucila sam voziti. Od toga trenutka sam nestala. Vozila sam po cijele dane, po prasnjavoj seoskoj cesti, u nacijonalnom parku i bila najsretnije dijete na svijetu.

Na zalost nedjeljom bi bila manje sretna. Bio je to dan obiteljskog rucka, u drugom selu. Iako su baka i djeda bili oduvjek popustljivi, zabranili su mi da nosim biciklu. Suze su bile uzaludne. Dan je bio beskrajan. Svi oko mene bili su sretni, siti i nasmijani, a ja tuzna. Nisu pomagala ni ostala djeca koja su me pokusavala razveseliti. Drazen, najstariji od njih, nagovarao me je da se pridruzim skakanju u sijeno. Trudio se da postanemo prijatelji ali meni do toga nije nimalo stalo. Kada mi je postalo jasno da mi nema druge solucije nego predati borbu i prihvatiti situaciju, odlucila sam otici na livadu iza kuce gdje je Vlado, moj rodjak, slikao.

Ne mogu reci da mi je bio simpatican ali je bio sutljiv i nije htjeo postati moj, nedjeljni prijatelj. Sjela bi na travu i gledala kako slika. Podsjecao me je na glavnoga lika, slikara, iz crtanog filma «Cudesna suma”. Nazalost zivotinje nisu iskakale iz njegovog platna, niti je suma koja nas je okruzivala, postala carobna. I tako bi provodila svoje ljetne nedjelje: nakon rucka postala bi glavni asistent moga rodjaka. Uglavnom se taj posao sastojao od dodavanja bijelih krpa za ciscenje kistova i donosenja hladnih pivi iz kuhinje.

U toku zime uloge bi nam se koji put zamjenile. Kada sam ja isla u osnovnu skolu on je studirao na akademiji i zivjeli smo u istom gradu. Nekada bi dosao kod svoje tetke, moje bake, na rucak, a poslije bi meni pomagao sa mojim skolskim crtezima. Jednom smo dobili zadatak da napravimo puzle od gline i da predstavimo morsko dno. Taj zadatak nije bio lagan, pogotovo za dijete koje je oduvjek smatralo sebe antitalentom za bilo koju vrstu umjetnosti. Ovaj put umjesto stabla i trave, imali smo toplu kuhinju i udobne stolice. Uz njegovu pomocu napravila sam divan mozaik kojeg se i dan danas jako dobro sjecam.
Kao sto sam rekla, nikada sebe nisam smatrala talentom za crtanje. Jednostavno mi nije islo. Bojati sam voljela ali dalje od toga nisam dosla. Nikakva vrsta umjetnosti me nije interesirala i oduvijek sam se pitala zasto je covjeku toliko vazna. Jedan dio mene jos nije pronasao odgovor na to pitanje.

Cijela obitelj je hvalila Vladu, a ja da ne ispadnem nepristojna, sam klimanjem glavom potvrdjivala njihova divljenja. U sebi sam mislila “sto ce mu ta saranja”. Kada sam odrasla to sam mu otvoreno priznala zajedno sa cinjenicom da mi se njegove slike ne svidjaju. Ne znam zasto ali sam uvijek smatrala da je zivot laksi ako su ljudi iskreni i da to stvara kvalitetnije odnose.
U medjuvremenu nas dvoje smo rasli. On je i dalje "sarao" po svojim platnima, a ja sam izgleda postajala osoba koju ipak umjetnost zanima: odlazila sam na izlozbe i citala biografije raznih slikara. Odjednom sam pocela cijeniti Vladine slike. Dobro je poznata cinjenica da covjek ima potrebu za covjekom i da mu je vazno podjeliti svoj rad sa ljudima. Pisci pisu knjige da bi komunicirali nesto svojim citateljima. Slikari takodjer komuniciraju, bojama i crtezima. Sve je to komunikacija, a to je jedna od mnogobrojnih vrsta umjetnosti.
Ako sam nesto naucila u zadnje vrijeme to jest vaznost slikarima samostalnih izlozba. I zato je Vlado, u svojoj cetrdeset i cetvrtoj godini, odlucio da je dovoljno odrasao da podjeli svoj unutrasnji svijet sa svijetom. S obzirom da sam i ja ucestvovala u njegovom procesu odrastanja nisam mogla propustiti dogadjaj.

Pomalo smijesna mi je cinjenica da su likovni kriticari koji su pazljivo analizirali njegove radove odlucili da je slika "Cuvar" vrijedna reklame za izlozbu. Ne samo da ta slika nije bila naslikana za galeriju nego je ja gledam dok vam ovo pisem. Objesena je na zidu moga dnevnog boravka. Znaci da sam ipak bila dobar asistent ako sam zasluzila toliko vazan dar. Priznajem da su moje asistentske sposobnosti naglo opale godinama jer, dok je Vlado postavljao svoje slike u kulturalnom centru grada Rume, ja sam pila kavu na Dunavu. U moju obranu: bio je divan jesenjski dan a citavu kolekciju sam ionako poznavala napamet i zavidila, jer bi ja na moje zidove objesila jos mnogo njegovih slika.

O Vladi se pricalo. Jedna radio postaja trazila je da ukratko opise svoj rad i njegovo znacenje. Likovni kriticari su koristili, meni nepoznatu terminologiju, da ga ocjene. Rujana Jeger, poznata hrvatska spisateljica posvetila mu je clanak. Ja sam ispijala kave i gledala kako on dozivljava svoj trenutak slave. Kao da je navijen ponavljao je: "zelim biti anonimni slikar" ili "odstupanje od trendova", zatim bi prasnuo u smijeh.

Vecina nas zivi u svijetu u kojem je vaznije se predstaviti kako se to od nas, direktno ili indirektno trazi nego jednostvano biti. Njegove slike su kao ogledala koja predstavljaju njegovu viziju na svijet, biti ono sto zaista jesi, a on je jednim djelom ostao jos uvijek onaj sutljiv djecak koji je slikao ispod stabla. Tada je slikao jer mu se to svidjalo. Danas slika iz istih razloga. Voli plavu boju koju cesto koristi, igru, koja je vidljiva na platnima, humor i lakocu zivljenja.
U ovom stoljecu u kojem sve vise se ljudi zele pokazati bez obzira imaju ili nemaju sto reci, pisati, naslikati, biti anoniman je orginalno i pravo je odstupanje od trendova zbog cega vrijedi pazljivo pogledati slike Vladimira Price.


Pod svaku cijenu

— Autor forexport @ 23:18

Danas sam ukapirao da sam zavrsio sve slike za izlozbu. Ima svasta, i prosjecnih i promasaja i dobrih, i sve cu ih izloziti iako to nije pametno. Najvise me muci jedna stvar, a to je recimo da mi se skoro redovno desava da za one koje mislim da su osrednje, ili cak ispod tog, ljudima se dopadaju, dok upravo one koje sam uvjeren da su dobre prolaze skoro neprimjeceno ili zavrse sa nekim eufemizmom kao komentarom. Sa tom mislju sam danas i zavrsio posljednju predvidjenu za narednu izlozbu, i evo sam mogu i reci, ako Bog da bice u 10. mjesecu, samostalna, i nece biti prodajna da ne bi ispalo da ovdje kenjkam i mobilisem eventualne kupce.

Dvije pune godine skoro svakodnevno provodim sate i sate u radionici, slikam, preslikavam, pizdim, pa onda se radujem, sumnjam, pa vjerujem, gotovo da sam napravio neki svoj izolovani svijet u te dvije godine, i sad je dosta, umoran sam i nemam vise sta reci u ovoj seriji. Naslucujem drugu fazu, gdje joj vidim poneku naznaku u zadnjih desetak slika, ali ne znam jos nista, ni kako cu ni da li ce me to drzati, sto nisam znao ni kad sam ovu zapoceo. Jedino mi je pomalo zao jedne slike koja nece biti u postavci, inace i najveca medju slikama, ali toliko me ispizdila sa svojih 240x160 cm, gdje je staviti, kako je transportovati, zajebavao kuma da mi je vozi kombijem na neke salone, kasnije opet rodjake da je stave na zid mada ih je vjerojatno zivcirala, i prodao sam je neki dan, ispod cijene ali ipak ne toliko ispod da bi plakao za njom.

Seriju sam zavrsio ustvari sa jednom intervencijom na vec postojecu sliku, nazvao sam je - pod svaku cijenu. Ne znam sigurno zasto, ali vjerojatno zato jer sam sit, i muka mi je od kenjaza koje svaki dan slusam i citam i gledam. I to pod svaku cijenu mi se dogodilo kao neki urlik istrgnut iz toka tisine razmisljanja, o tom koliko je sve otislo daleko od nas samih, koliko ne razumijem neke stvari koje se pod svaku cijenu rade takove da bi bile u trendu, prilagodjene, po meni prilagodjene nicemu, a ponajmanje ljudima. Estetski fenomeni, kao da smo svi mondrijani i ne znam ti tko, pa je dovoljno samo ocistiti sve i eto, to je to. Znam da sad pretjerano kenjam, al to i inace cinim pa kad sam vec poceo da budem dosljedan. Nije valjda nitko lud da cita ovoliko teksta, a meni je zao da brisem kad sam vec ovoliko pisao.


Auspuh

— Autor forexport @ 11:41

Opet sam ovdje gdje se ne vide zvijezde, kad sam bio predzadnji put kod Vladike nesto smo pricali ili bolje receno on pricao a ja 90% vremena obradjivao odgovore u glavi da ne lupim neku bezobrastinu onako iz navike i rece... da dA Bog da nestane struje pa da ljudi zapaze jedni druge. Parafraziram pomalo, ali to je sustina. Poznajem 3 covjeka koji nemaju mobilni telefon, jedan je star i nema ga ustvari 'ko zvati, a drugi je mlad i vjerujem da je duboko osvjestio mane te naprave nasuprot prednostima, treci, tj treca mislim da ne zeli da propusta kroz glavu em valove. Na cigarama pise, pusenje ubija, steti okolini, ovo ono. Na niti jednom brendiju ili rakiji ne pise da alkohol isto ubija, em po cestama, em jetru, em mlati djecu i zene, ostavlja bez posla, braka... i tako beskonacn spisak cudnovato isprepleten sa interesima.

Sto ne stave na tv shop oznaku ispod pola ovog sto pricaju nema veze sa istinom, super sjecko je odrezao vise prsta nego inkvizicija ili vodootporni aparat za brijanje pije vodu kao spuzva. Poluistina je u svojoj sustini laz i nekako cak i bez visoke inteligencije dodje se do spoznaje da zivimo okruzeni lazima, to jeste da je ovaj svijet manje vise sazdan na lazima i onda smo i mi dio lazi. I godinama unazad, ne zato jer sam neki veliki istinoborac ili pravednik, vec zato jer znam da u onom sto radim ne mogu ljude slagati, a da usput ne slazem i sebe.

A umijem to, gledam recimo slikare koji dobro slikaju, znaju zanat, ali isto tako sve to koriste da se dodvore onom djelu populacije koja je platezno sposobana da to kupi i kad se to dobro upakuje zaista djeluje ok. Radio sam i sam to godinama i sve sam prodao i sad shvatam da je u slikarstvu najmanja satisfakcija novac, nikako nebitna ili nepotrebna, ali najmanja ako govorimo o slikarstvu a ne o biznisu. Spremio sam materijal za izlozbu, dobio sam i prostor i termin i imam uzasnu tremu. 

Svaki dan se preispitujem satima da li sam se ispostovao, manje da li sam ispostovao norme, jer vise nisam siguran da norme uopce i postoje. Ucini mi se ponekad da je sve toliko daleko otislo od covjeka da je vecini gotovo neprepoznatljivo, da je sve vise na nivou dosjetke nego kreacije u smislu pozadine nastanka i zaista se osjecam jako usamljenim. Eto, htio sam napisti nesto, vjerojatno tipa, ustah i sad idem krpiti auspuh i nekako mi pobjegose misli u ovom smjeru. Odoh sad popiti lexilium.

 


Kada nadjem cup, naslikacu sliku

— Autor forexport @ 13:23

Sasvim sam siguran da svatko nosi kroz zivot neku stvar koju ne moze realizirati, a u stanju je i zna, doduse to jeste kontradiktornost, jer ako moze, trebalo bi i da je i u stanju. Vec petnaestak godina vucem jednu sliku u glavi, tocnije od 1998 godine kad sam napravio prvu skicu, kasnije sam jos ponesto dodavao, ali nista bitno. Par puta sam pokusavao to zapoceti kompromisno i odustajao bih vec na startu; prosto znam da je kompromis nemoguc. Ne pricam o nicemu bitnom, tek o jednoj slici, i dok ovako sjedim i gledam ove oko sebe, imam neku vrstu tuge sto ne mogu da zapocnem tu. Cak sam je u stanju potpuno vizualizirati, ne do detalja, ali kao kad gledam na daljinu sa naocarima za blizo. Kad sam usao u ovaj prostor prvo sam izmjerio frontalnu duzinu, vjerojatno podsvjesno, da bi ustanovio da li ta slika moze uci u ovaj prostor. I ne moze, fali 30 cm, posto ona mora biti 4 metra za 2,5m. Razmisljao sam i da je podjelim na 3 djela, cak i na 6, ali to mi se ne dopada, iako bi za ovu u komadu morao napraviti blind ram od balvana i bila bi teska 50 kg, uostalom ovdje i nemam gdje nabaviti platno tih dimenzija i debljine, bez da se sije, tako da mi sve to stoji tek kao frustracija, nista manja od te sto sam proracunao da bi mi za izradu te slike trebalo 1 do 1,5 godina bez da ista drugo radim, a to je nemoguce.

Znam jos neke ljude koji imaju slican problem, i uglavnom cujem, kad se sve slozi onda cu, medjutim malo kad se sve moze sloziti da bi covjek dobio slobodu od svega i mogucnost da se posveti samo tom, pogotovu kad je rijec o necemu sto moze biti van svake financijske logike, sto kako god okrenemo je upravo i preduvjet za slobodu te vrste, i tako u krug. Prije 2 godine sam osmislio i drugu varijantu, 2,8 m x 1,80 m, i tu mi figure ne bi bile u prirodnoj velicini, ali bi se moglo izvesti gotovo u cjelosti to sto sam zamislio, ali opet nista, vecina slikara koji zive od tog znaju dobro da osim onog sto vole raditi moraju raditi i pizdarije, tipa sumice i jelene. Ako hoce uzeti neku paricu, malo je onih koji funkcioniraju, a da rade samo  ono sto vole, ukoliko to samo po sebi nije ili jako dobro ili su poznati, ili prosto vole raditi komercijalne stvari. Pricao sam o ovom sa ljudima kad bi se zapodjenula tema o slikanju i mislim da nitko nije shvatio o cemu je rijec, logicno je zeljeti oploviti svijet, imati hamer, a ja zelim samo 1,5 godinu slobode da naslikam tu jebenu sliku. Eto potrosio sam pauzu slikanja da ovo napisem.


Sa zakasnjenjem

— Autor forexport @ 00:07

Evo, ja sam tipicni primjer predstavnika nebeskog naroda, a do tog sam dosao prostom analizom, em sam srbin, em nisam nisacim zadovoljan na  planeti Zemlji. Prvo i najstrasnije je to sto zaludno setam godinama ispred srednje medicinske sa zavrnitim rukavom da se vidi sat. I tako redom sve gore od goreg... Medjutim danasnji dan je ipak poseban za sve nas nezadovoljnike, preciznije, sutrasnji dan... Nasi susjedi, tj ja, eto jos jedne potvrde da sam iz neke druge dimenzije, posto sam ujedno i susjed sam sebi, elem, hrvatska sutra ima zadatak da neuspjesno pokusa reci ne EU, a posto jos nije upropastena teorija relativiteta, da, ne, dodje ga na isto, tako da o tom i nema sta da se kaze posebno. Recimo, ja bi volio da HR udje u EU, prosto zato jer me bas briga, a ionako imam obadva drzavljanstva i jedno od Evropske Unije bi mi dobro doslo, posto srbija nece uci tamo jos 300 godina.

Neki ce reci, gle seronja, gleda samo svoj interes, i nekako ga tako i dodje, posto sam skapirao da svi veliki nacionalni interesi zavrse sa picvajzom i puskaranjem i onda opet dodjemo do tog naseg malog licnog interesa koji  jedino ima smisla. Cak sam i osmislio kako da izvucem korist iz tog; naime cim hr udje u eu, ja cu je tuziti  tim tamo sudovima pravde da me zivcira. I traziti odstetu za to, spisak zasto me zivcira necu objaviti ovdje jer ce mi  garant svi zdipiti ideju. Da, trazit cu i nacionalnu penziju, i neko ordenje ili tako nesto slicno.  Da skratim, sutra je referendum, a ovaj moj tekst ce procitati garant bar petoro ljudi, sto znaci da je moj utjecaj na javno mnjenje ogroman. Ovim putem pozivam sve zainteresirane i nezainteresirana da me podmite da stanem na njihovu stranu i promjenim tokove istorije, pa cak i povijesti u njihovu korist.

68 me nitko nije pit'o da uđem u sfrj, pa uđo, onda me nitko nije pit'o da izađem, pa izađoh, pa me opet nitko nije pit'o da udjem u hrvatsku, pa udjo, onda opet bez pitanja uđoh u krajinu, pa opet izađoh, pa uđoh u srj, pa izađoh i otuda bez pitanja i obreh se u sicg, gdje isto izađoh, pa uđoh u srbiju, pa u hrvatsku,  pa sad evo cekam da udjem u eu i to dva puta, i sve u svemu bas sam se naulazio i naizlazio pravo, a da me nitko nije pit'o retoricko pitanje: kako ostvariti penziju na ovaj seksualni staž?


Dok razmisljam da prestanem pusiti

— Autor forexport @ 16:54

Rijetko se zapitam, prosto ne stignem od svega sto mi je nametnuto kao, moras , trebas, stici, pozuriti, odraditi ili prosto prezivjeti, u ovom ne bih rekao ni vrtlogu, jer gotovo se nista i ne krece, rekao bih da su stvari postavili tako da mi moramo trcati do njih, a da je sve to polumrtvo u svojoj sofisticiranosti, a mi obicni preletaci sa iluzije na iluziju kretanja nas ka necemu, u necemu. I jos usput to zovemo i zivotom, i karijerom. U vecini tih uspjeha ostaju neki binarni zapisi, neotporni na magnetne sile koje nesumnjivo prijete da u trenutku nestane sav nas trud .Nedavno sam ostao bez otprilike 300 blogova na nekom sajtu. Pisao sam to godinama, naravno, vjerovao sam serveru, hostingu, domenu i svemu sto je cuvalo to moje malo bezvrijedno blago. Danas sam gledao slike Miljenka Stancica, imam i monografiju, i svaki put kad naletim na neki cavao i pocnem da se ispuhavam, nekako mi je on taj kojeg zelim pogledati. Prvi put sam kao dijete vidio neku njegovu sliku, mislim da se zove dorucak ili slicno, magarac za stolom sa puzevim rogovima, nije mi nikad bilo jasno sto je to, vjerujem da je dio igre, ali i nebitno, mogu je gledati bez misli satima, valjda je to to!? Odnedavno svi smo pametni, skoro sve znamo, doduse dok ima struje ili drzi baterija na laptopu, telefonu, mozda je to i dobro, ako vec koristimo tek 10% mozga, nije lose da to ne popunjavamo stocim, ako vec silicijumski listici to mogu umjesto nas. Tih 10% moze da se popuni linkovima i dobit cemo skoro 100% iskoristenje, doduse sa izmjestenom bazom pameti. No tko mari, i veceras ce biti zanimljivih vjesti kako se tamo negdje kasape, zgrozicemo se nad okrutnostima nad mackama i psima, popiti pivo od nervoze sto je neka velika nepravda ucinjena tamo negdje nekom, ili cemo prosto gledati pink. Sve vise vjerujem da je Bog pretjerao kad nam je dao i tih 10% na koristenje.

Dok sam razmisljao o akademiji imao sam ljude oko sebe koji su dijelili slicna interesovanja, kasnije tokom studija i poslije isto sam bio okruzen manje vise ljudima koje je umjetnost na ovaj ili onaj nacin interesirala, i moja procijena je bila da mnostvo ljudi interesira umjetnost. Medjutim, sticajem okolnosti pocinejm prije 15 godina raditi posao koji je na neki nacin vezan za umjetnost, ali ljudi sa kojima suradjujem nisu ni na koji nacin, tada dolazim do zakljucka da eto taj soj ljudi nije zainteresiran, i mislio sam da je to endemicna grupa. Medjutim, pocevsi koristiti medije ovog tipa, shvatim da ima samo jedan mali broj ljudi u neselektivnoj populaciji koje to interesira, mada sam i sam isao putem da stvaram komunikaciju na osnovu interesovanja. Kasnije dolazim do poraznog podatka, da jedva 0,5 % ljudi ima ovakvo ili onakvo interesovanje za to, a konzumenti se svode jedva na 0,1%,sto znaci, po svim statistikama, od umjetnosti se moze samo umrijeti od gladi. I zato ako uhvatite djecu da slusaju neke tamo filharmonije, crtaju kad ne moraju,... udrite ih!


Paradajz

— Autor forexport @ 17:03
Danas sam shvatio da su mi upropastili paradajz, mislim da su to ucinili oni zlotvori agronomi il kako se vec zovu, a ponajvise zaharije trnavcevic. Kad sam bio dijete mislio sam da je paradajz voce, tako nekako mu je i  ime, ali nije stvar u tom sto sam mislio, vec mi je paradajz zaista vise imao okus voca nego povrca. Dolazio je odnekud iz dalmacije, ne prevelik, ne precrven, ali kad bih ga uporedjivao  sa necim po intenzitetu okusa i mirisa to bi bila jagoda.Znao sam pojesti po kilo paradajza kao jabuku i onda odjednom se pojavio neki veliki, crveno ofarbani paradajz sa okusum trulex krpe i mirisom bundeve, zaista je bio ljepsi za vidjeti. Vrijeme je prolazilo i sve sam mislio da je to zbog previse kise, ovog onog, medjutim vraga, poceli su ih uzgajati pod nekim najlonima i ovi su nesretnici rasli i bubrili 3x brze, i jos ne samo to, vec je u pitanju bila sasvim druga sorta paradajza koja se brze tovi. Od tada nisam sreo svoj lijepi mali normalni paradajz koji sa zaslugom nosi ime rajskog voca.Mozda negdje postoji taj normalni paradajz, i molio bih da mi se javi ako ovo procita, bar da ga vidim. Inace sam sklon vjerovati da je svijet krenuo nizbrdo od kad su ukinuli moj paradajz. I bas me briga za 2012, nek se svijet strmopizdi gdje god hoce, jer kakav je to svijet gdje rajsko voce ima okus novina. 

Multipoliglotaminoza i poliglotopatija

Najnovija studija eminentnih americkih psihologa, psihijatara i socijologa dosla je do revolucionarnih otkrica u pogledu ljudskog mozga; naime, utvrdjeno je da poznavanje vise od jednog jezika ljude zaglupljuje za 5, po katelovoj skali, dok poznavanje 2 ili vise stranih jezika i 15, do 18 jedinica iste skale.To je utvrdjeno na osnovu izucavanja centara u mozgu zaduzenih za te operacije i ustanovljeno je da ti centri nemaju mogucnost prihvatanja informacija na vise jezika, i sistemom prelivanja opterecuju centre koji direktno umanjuju inteligenciju poliglota, pojednostavljeno objasnjavajuci, dok su u pitanju vrlo kompleksne mozdane funkcije. Sljedeca stvar vezana za poliglote je umanjena potencija, iz istog razloga, to jest neprirodnosti poznavanja vise od jednog jezika.Najfrapantinija stvar u izucavanju je podatak da poliglote, pogotovo one koje poznaju drugu grupu jezika, primjera radi, spanac koji govori i japanski, je izlozen ubrzanom starenju 11% vise od spanca koji ne govori niti jedan osim materinjeg jezika. esperanto kao pokusaj univerzalnog jezika. Po ovim izucavanjima korisnika to jest poznavaoca istog moze cak trajno onesposobiti za obavljanje najprostijih misaonih radnji, tipa, odredjivanja lijeve ili desne strane.Opsezni podaci ce biti objavljeni krajem ove godine i ocekuje se istovremeno program koji ce biti zaduzen za oporavak poliglota i njihovu rehabilitaciju posto ce biti tretirani kao osobe sa poremecajem licnosti. Predvidjena je i hospitalizacija za slucajeve koji znaju vise od tri strana jezika.

 


Powered by blog.rs