forexport

18 Feb, 2021

Moj dan

— Autor forexport @ 20:00

Zaboljela me je stražnjica. Vidite kako sam fin i ne koristim ružne riječi. Završio je radni dan, od doma, i prvo što sam pomislio kada sam se ustao sa stolice je bilo to, pomisao na donji dio mojih leđa. Kako je samo naš jezik bogat i dozvoljava nam da na puno različitih načina izrazimo isti smisao. Za buduće sjećanje na ove pandemične dane i drukčiji način življenja koji nam je to nametnulo, odlučio sam opisati jedan moj uobičajeni dan. Prvo se ujutro probudim (pretpostavljam i većina od vas. To je dobar znak, jer znači da još pripadam ovom svijetu. U stvari nisam siguran koliko je ovaj svijet dobar, pa je i prethodno iznesena teza podložna kritici uma. Pogledam na sat i vidim brojku 9. Radi se o budilici koja uvijek zvoni u to doba jutra (netko bi rekao da je već uveliko dan) i u biti nema smisla da gledam koliko je sati, budući da znam što ću vidjeti. Radi se o navici i teško je od toga pobjeći.

Popijem jutarnju kavu, upalim računalo i počnem raditi. Dok srčem kavu, isplaniram si otprilike ono što ću uraditi taj dan. Otprilike, jer nešto nepredviđeno uvijek iskrsne, pa tako, budući da je jako učestalo, bi trebalo biti predviđeno. Pogledam elektronsku poštu da vidim što nepredviđenoga ima i počnem raditi. Što ja to radim? Možda je netko od vas znatiželjan i potencijalno si može postaviti prethodno pitanje. Hajde da zadovoljim znatiželju. Ja kontroliram građevinske projekte mostova, vijadukata, podvožnjaka, nadvožnjaka, zgrada i slično. Kada sam na poslu imam papirnate nacrte i odštampane tekstualne elaborate. To jako olakšava posao i poboljšava kvalitetu same kontrole. Doma nemam ploter, a za firmu bi bilo jako komplicirano da mi dostavlja nacrte; nisam ja jedini koji radi od kuće. Prema tome, sve se mora kontrolirati na ekranu računala. To je naporno, pogotovo za oči, a isto tako je teško usporediti sadržaj dva razna dokumenta, na primjer uzdužni i poprečni presjek, da bi se prekontroliralo da li su informacije iste na oba mjesta. Nije lako, ali nekako ide.

Ne uspijevam se koncentrirati dugo, a brzo se i umaram, pa svakih pola sata, sat vremena napravim pauzu. Je me boli onaj dio tijela s kojim se oslanjam na stolicu (treći način izražavanja). Šetam gore dole po dnevnom boravku. Srećom da je relativno velik, pa uspijevam napraviti 7, 8 koraka prije nego se moram okrenuti. Dugačak je 6 metara, a kada bi otvorio vrata balkona, šetalište bi se produžila za dva metra. Sada smo u zimskom periodu, pa se zadovoljavam s kraćom pistom. Iz opisa se već zaključuje da je balkon (neki bi ga zvali lođa) u produžetku dnevne sobe i to je istina. Oba prostora su široka nešto više od 4 metra. Neboder je građen s tunelskom oplatom, pa iznutra i izgleda kao tunel. Između unutrašnjeg dnevnog prostora i onog vanjskog je staklena stijena s isto tako staklenim vratima, tako da se ima osjećaj da je sve jedno. Čak i kada ne izlazim van, imam potpuni pogled na okolicu. Lijepi pogled.

I tako idem gore dole, nekih pet do deset minuta, onda opet položim onaj dio mog tijela na stolicu. Stolica je ona uobičajena, uredska, s pet krakova, kotačićima i podstavljenim sjedišnim djelom i naslonom. Nema oslonac za ruke jer mi to smeta i skučava pokrete. Prestajem s radom u jedan i pol. Za pola sata će ručak. I supruga je doma. Natočim si jednu rakijicu ili nešto slično, za aperitiv, sjednem na kauč i upalim televizor da pogledam zadnja zbivanja kod nas i u svijetu. Evo, da nema onog aperitiva, sa svim ovim "lijepim" vijestima bih otišao pravo u depresiju. Kada trgneš jednu ljutu, to se lakše podnosi. Nakon ručka čaša vina i promili porastu pa tijelo zahtijeva da se ispruži i odmori. Dremnem pola sata, a ponekad i malo više. Razbudi me miris kave. Oko 3 sam opet na radnom mjestu. Dugačka pauza za ručak, ali to nadoknadim ostajući duže u mom kućnom uredu. Radim negdje do 6 i pol, zatim ugasim računalo, obučem se i izađem napolje da prošetam. Kada je ružno vrijem, znam i preskočiti pješačenje, ali nakon cijelog dana u sjedećem položaju, treba malo mrdnuti... one dvije polutke sa stražnje strane (morao sam zastati da bih smislio četvrti izraz).

Vratim se iz šetnje, obavim nešto u kući ako treba, malo poslušam radio i tako stigne vrijeme večere. Nakon toga smo ispred televizora, zamotani u dekicu, da se uštedi na grijanju, u nadi da će biti nešto pristojno za pogledati. Ako nema ništa, postoji Internet, pa se tamo uvijek nešto nađe. U zadnje vrijeme smo orijentirani prema serijama, pa kad nam se potrefi da nađemo neku dobru, onda se par dana unaprijed zna što se uvečer radi. Ako nema ništa za gledanje, onda se čita. Supruga trenutno čita jedan putopis po Africi. Ja imam problema s očima. Cijeli dan buljim u ekran (slušam što priča prljavi dekan – Prljavo Kazalište) i to je prilično iscrpljujuće. Čitati po noći, uz umjetnu rasvjetu bi mi bilo previše naporno. Tako sam ispio naći audio filove s pročitanim knjigama. Uvalim se u fotelju, tamo je onom mom dijelu tijela najudobnije, stavim na stolić prijenosno računalo, uštekam slušalice, da ne bih ometao suprugu, i slušam čitanje knjige.


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me