forexport

08 Dec, 2012

Vladimir Prica i odstupanje od trendova

— Autor forexport @ 16:42

Vrlo vjerojatno vecina vas pamti osamdesete godine zbog politickih dogadjaja kao sto je ujedinjenje Njemacke i raspad komunistickih drzava. Tih godina bila sam previse mala za bilo koje politicko zbivanje. Moj svijet se sastojao od skole, prijatelja i ljetovanja. Svako ljeto bi provela u nasoj obiteljskoj kuci na Plitvicama, sa bakom i djedom koji su pokusavali ostvariti sve moje zelje, jedna od kojih je bila bicikla. Neko vrijeme sam provela uvjeravajuci roditelje da bicikla nije opasna za grad ali sam vrlo brzo shvatila da nece popustiti i da mi je pametnije usmjeriti svoje zahtjeve na drugu, meksu stranu. Poznata je prica tko unucima udovoljava i tako sam jednoga dana nagovorila djeda da mi nabavi biciklu. Dogovorili smo se da cu otici do njegovog brata i da cu ga pitati da li bi mi mogao pokloniti biciklu njegove, vec odrasle kcerke. I tako mi se ostvarila zelja! Nakon beskrajnih padova u zbunje, krvi, rana i trajnih oziljaka po nogama, naucila sam voziti. Od toga trenutka sam nestala. Vozila sam po cijele dane, po prasnjavoj seoskoj cesti, u nacijonalnom parku i bila najsretnije dijete na svijetu.

Na zalost nedjeljom bi bila manje sretna. Bio je to dan obiteljskog rucka, u drugom selu. Iako su baka i djeda bili oduvjek popustljivi, zabranili su mi da nosim biciklu. Suze su bile uzaludne. Dan je bio beskrajan. Svi oko mene bili su sretni, siti i nasmijani, a ja tuzna. Nisu pomagala ni ostala djeca koja su me pokusavala razveseliti. Drazen, najstariji od njih, nagovarao me je da se pridruzim skakanju u sijeno. Trudio se da postanemo prijatelji ali meni do toga nije nimalo stalo. Kada mi je postalo jasno da mi nema druge solucije nego predati borbu i prihvatiti situaciju, odlucila sam otici na livadu iza kuce gdje je Vlado, moj rodjak, slikao.

Ne mogu reci da mi je bio simpatican ali je bio sutljiv i nije htjeo postati moj, nedjeljni prijatelj. Sjela bi na travu i gledala kako slika. Podsjecao me je na glavnoga lika, slikara, iz crtanog filma «Cudesna suma”. Nazalost zivotinje nisu iskakale iz njegovog platna, niti je suma koja nas je okruzivala, postala carobna. I tako bi provodila svoje ljetne nedjelje: nakon rucka postala bi glavni asistent moga rodjaka. Uglavnom se taj posao sastojao od dodavanja bijelih krpa za ciscenje kistova i donosenja hladnih pivi iz kuhinje.

U toku zime uloge bi nam se koji put zamjenile. Kada sam ja isla u osnovnu skolu on je studirao na akademiji i zivjeli smo u istom gradu. Nekada bi dosao kod svoje tetke, moje bake, na rucak, a poslije bi meni pomagao sa mojim skolskim crtezima. Jednom smo dobili zadatak da napravimo puzle od gline i da predstavimo morsko dno. Taj zadatak nije bio lagan, pogotovo za dijete koje je oduvjek smatralo sebe antitalentom za bilo koju vrstu umjetnosti. Ovaj put umjesto stabla i trave, imali smo toplu kuhinju i udobne stolice. Uz njegovu pomocu napravila sam divan mozaik kojeg se i dan danas jako dobro sjecam.
Kao sto sam rekla, nikada sebe nisam smatrala talentom za crtanje. Jednostavno mi nije islo. Bojati sam voljela ali dalje od toga nisam dosla. Nikakva vrsta umjetnosti me nije interesirala i oduvijek sam se pitala zasto je covjeku toliko vazna. Jedan dio mene jos nije pronasao odgovor na to pitanje.

Cijela obitelj je hvalila Vladu, a ja da ne ispadnem nepristojna, sam klimanjem glavom potvrdjivala njihova divljenja. U sebi sam mislila “sto ce mu ta saranja”. Kada sam odrasla to sam mu otvoreno priznala zajedno sa cinjenicom da mi se njegove slike ne svidjaju. Ne znam zasto ali sam uvijek smatrala da je zivot laksi ako su ljudi iskreni i da to stvara kvalitetnije odnose.
U medjuvremenu nas dvoje smo rasli. On je i dalje "sarao" po svojim platnima, a ja sam izgleda postajala osoba koju ipak umjetnost zanima: odlazila sam na izlozbe i citala biografije raznih slikara. Odjednom sam pocela cijeniti Vladine slike. Dobro je poznata cinjenica da covjek ima potrebu za covjekom i da mu je vazno podjeliti svoj rad sa ljudima. Pisci pisu knjige da bi komunicirali nesto svojim citateljima. Slikari takodjer komuniciraju, bojama i crtezima. Sve je to komunikacija, a to je jedna od mnogobrojnih vrsta umjetnosti.
Ako sam nesto naucila u zadnje vrijeme to jest vaznost slikarima samostalnih izlozba. I zato je Vlado, u svojoj cetrdeset i cetvrtoj godini, odlucio da je dovoljno odrasao da podjeli svoj unutrasnji svijet sa svijetom. S obzirom da sam i ja ucestvovala u njegovom procesu odrastanja nisam mogla propustiti dogadjaj.

Pomalo smijesna mi je cinjenica da su likovni kriticari koji su pazljivo analizirali njegove radove odlucili da je slika "Cuvar" vrijedna reklame za izlozbu. Ne samo da ta slika nije bila naslikana za galeriju nego je ja gledam dok vam ovo pisem. Objesena je na zidu moga dnevnog boravka. Znaci da sam ipak bila dobar asistent ako sam zasluzila toliko vazan dar. Priznajem da su moje asistentske sposobnosti naglo opale godinama jer, dok je Vlado postavljao svoje slike u kulturalnom centru grada Rume, ja sam pila kavu na Dunavu. U moju obranu: bio je divan jesenjski dan a citavu kolekciju sam ionako poznavala napamet i zavidila, jer bi ja na moje zidove objesila jos mnogo njegovih slika.

O Vladi se pricalo. Jedna radio postaja trazila je da ukratko opise svoj rad i njegovo znacenje. Likovni kriticari su koristili, meni nepoznatu terminologiju, da ga ocjene. Rujana Jeger, poznata hrvatska spisateljica posvetila mu je clanak. Ja sam ispijala kave i gledala kako on dozivljava svoj trenutak slave. Kao da je navijen ponavljao je: "zelim biti anonimni slikar" ili "odstupanje od trendova", zatim bi prasnuo u smijeh.

Vecina nas zivi u svijetu u kojem je vaznije se predstaviti kako se to od nas, direktno ili indirektno trazi nego jednostvano biti. Njegove slike su kao ogledala koja predstavljaju njegovu viziju na svijet, biti ono sto zaista jesi, a on je jednim djelom ostao jos uvijek onaj sutljiv djecak koji je slikao ispod stabla. Tada je slikao jer mu se to svidjalo. Danas slika iz istih razloga. Voli plavu boju koju cesto koristi, igru, koja je vidljiva na platnima, humor i lakocu zivljenja.
U ovom stoljecu u kojem sve vise se ljudi zele pokazati bez obzira imaju ili nemaju sto reci, pisati, naslikati, biti anoniman je orginalno i pravo je odstupanje od trendova zbog cega vrijedi pazljivo pogledati slike Vladimira Price.


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me